Deset stoljeća u jednom danu

Rijetki su gradovi, poput Praga, što posjeduju bogatstvo graditeljske baštine iz svih stilskih razdoblja proteklog milenija. Češka metropola, grad iznimne vitalnosti i visoke urbane kulture, živi je muzej arhitekture u kojem se romanika i gotika prepleću s barokom, a arhitektura secesije s renesansom, dok suvremene građevine stoje uz bok vrijednih ostvarenja međuratne avangarde. Njegovo je srce praški Grad — staro sjedište kraljeva, vladara i predsjednika, što je stoljećima privlačilo graditelje, arhitekte i umjetnike iz svih krajeva Europe, koji su u kamen utisnuli biljeg gradu, ostavivši trag vlastite kreativnosti i vremena u kojem su živjeli. Praški Hrad pravi je trezor arhitektonske baštine i katalog povijesti europske kulture i umjetnosti. Stoga nema prikladnijega mjesta za ambiciozni izložbeni tour de force od čak šest paralelnih izložbi, kojima se prezentira tisućljeće češke arhitekture.

Projekt Deset stoljeća arhitekture, što traje do kraja listopada, donosi presjek kroz sva velika stilska razdoblja, od vremena romanike do suvremenih arhitektonskih kretanja. Postavom u autentične prostore Grada, organizatorima se pružila jedinstvena prilika za impostaciju svake od šest pojedinačnih izložbi u ambijente što stilski korespondiraju sa sadržajima koje udomljuju.

Razum & emocija

Tako je izložba romanike pod naslovom Svjedočanstvo u kamenu smještena na romaničkoj, a gotička arhitektura — Put prema svjetlu izložena na gotičkoj etaži Stare kraljevske palače. Renesansa pod nazivom Razum i emocija prikazana je u Ljetnom paviljonu kraljice Ane u istočnom dijelu Kraljevskih vrtova, dok je barokna Igra svjetla i sjena postavljena u Školi jahanja. Samo je Oduševljenje progresom 19. stoljeća izloženo unutar prostora koji nije stilski odgovarajući, naime u Carskim stajama, koje su pak jedine bile dovoljno prostrane za postav impozantnih maketa staklenog paviljona i operne scene u naravnoj veličini. Posljednje razdoblje, arhitektura dvadesetog stoljeća, pod naslovom Prostor naših života izloženo je u veličanstvenim dvoranama zapadnoga krila, Rothmayerovoj i Dvorani stupova, koju je, u sklopu intervencija u interijerima i eksterijerima dvoraca (1920-35) po narudžbi predsjednika Masaryka izveo Jože Plečenik..

Za izložbu su dijelom iskorišteni i prostori koji su inače nedostupni javnosti, što je uz stilsku podudarnost postava i ambijenata osnažilo vjerodostojnost i atraktivnost izložbe, koja će podjednako zadovoljiti stroge kriterije arhitektonskih sladokusaca kao i znatiželju mnogobrojnih turista, što svakodnevno preplavljuju praške ulice, trgove, muzeje, pivnice i kavane. Projekt nije fokusiran samo na monumente češke prijestolnice, nego predstavlja i najvažnija dostignuća pojedinih epoha ostvarenih širom zemlje, čime ovaj arhitektonski vremeplov pod geslom Posjetite deset stoljeća u jednom danu postaje jedinstvenim izlogom arhitektonskoga blaga i umjetničke povijesti čeških zemalja.

Funkcionalizam

Osobne sklonosti usmjerile su mi pozornost ponajprije na izložbu arhitekture dvadesetog stoljeća, koje je obilježeno ubrzanim tehnološkim razvojem i rapidnim transformacijama arhitektonskoga vokabulara nezabilježenim u prethodnim razdobljima. Iako ne postoji dominantni stil epohe, vrhunac je nedvojbeno međuratno razdoblje dvadesetih i tridestih godina, kada je znameniti češki funkcionalizam pripadao vodećim europskim avangardnim pokretima. Njemu prethode secesijska arhitektura na početku stoljeća, stil popularan u svim srednjoeuropskim zemljama, koju je potisnula moderna kako bi pripremila kratkotrajni predratni bljesak (1911-14) jedinstvenoga češkog fenomena — kubističke arhitekture, čiji je najradikalniji protagonist Josef Chochol. Nakon rata i kratkog razdoblja nacionalnog stila (Josef Gočar, Pavel Janak) nastupa razdoblje funkcionalizma.

Bata kuće gradi

Mlada čehoslovačka država, rođena 1918. na ruševinama Austro-Ugarske Monarhije, prepoznala je u avangardnim kretanjima paradigmu nacionalnog arhitektonskog identiteta idejno definirana manifestom Život II (1922) sjajnoga teoretičara Karela Teige i njegove grupe Devetsil. Godine 1925. funkcionalizam postaje dominantnom tendencijom, a intelektualna elita i bogata srednja klasa prihvaćaju modernistički svjetonazor kao izraz vlastitoga progresivnog kozmopolitizma. Središta intenzivne izgradnje arhitekture novoga stila su Prag i Brno, u kojima vodeći protagonisti (Jaromir Krejcar, Bohuslav Fuchs, Ladislav Žak, Jan Gillar, Evžen Linhart i dr.) grade mnogobrojne komercijalne, javne i višestambene građevine te osobito vile (praško naselje vila Baba i poznata kolonija u Brnu). Njihov je glavni patron tvornica cipela Bata, znana po brojnim trgovačkim višekatnicama prepoznatljiva staklenog pročelja. U istoj maniri izgrađeno je i središte kompanijina grada Zlina, kojim dominiraju dvije zgrade Vladimira Karfika. U Češkoj djeluju i vodeći svjetski arhitekti (Mies van der Rohe: Vila Tugendhat, Brno, 1930, te Adolf Loos: Vila Müller, Prag, 1930), što pridonosi internacionalnom ugledu češke arhitekture. Drugi svjetski rat grubo prekida češki uzlet, a nakon rata nastupa izolacija od zapada i sovjetska dominacija u obliku socrealizma, koji pak nije ostavio dubljega traga. Povratak na internacionalnu scenu događa se 1958, kada Češki paviljon osvaja na Briselskoj izložbi Grand Prix promovirajući revival modernizma, koji je i u olovnim vremenima ostavio vrijedna djela (televizijski toranj i hotel kraj Libereca Karela Hubačeka 1963-71).

No prave mogućnosti nastupaju tek s baršunastom revolucijom 1989, nakon koje u Češkoj ponovno grade svjetska imena (Frank Gehry, Jean Nouvel), a suvremena ostvarenja domaćih autora navješćuju da bi češka arhitektura ubrzo mogla povratiti staru slavu.

Vinko Penezić