Daleko je Hvar!

Daleko je Hvar!

I Zeal Theatre i Teatr Farsi, nasreću i nažalost, mogu tvrditi da im je ime ujedno i program

Zgodno je reći da su gostovanja, čak i vrijeme seoske globalizacije, jedini pravi način upoznavanja kulturne ponude. Osim velikih, potpisanim državnim ugovorima i prigodnim domjencima podmazanih, gostujućih izložbi, koncerata i kazališnih predstava, vrlo često tek u privatnom paketu dolaze kvalitetniji i zanimljiviji izbori, no u objema grupama ima iznimaka. I dobro je da ih ima, no naglasak ipak ostaje.

Da ipak nije sve onako kako se čini, i da iz privatnih radionica ne izlaze uvijek artefakti brušeni marom i žarom, dokazali su zajedničkim snagama Mediterranean Shakespeare Festival iz Hvara i Gradsko kazalište Komedija, gostovanjima dijela programa spomenutog festivala u Zagrebu. Polovičan rezultat i nekoliko velikih pitanja zapravo je jedini ostatak trgovine koja je trebala rezultirati dobivanjem bijelih, umjesto običnih, bubrega.

Melbourne i St. Petersburg

Početkom rujna, dakle, na proputovanju s najsunčanijega hrvatskog otoka, u zagrebačko su kazalište Komedija došle dvije kompanije, različite koliko to samo mogu skupiti domaći kazališni festivali. Zeal Theatre iz Melbournea zapravo je neovisan dvojac, izrazom i nastupom najsličniji ranoj fazi Teatra Exit, dok je Teatr Farsi iz St. Petersburga najavljen kao prava atrakcija za sve one koji ne ljetuju na Hvaru pa nisu još prošloga ljeta vidjeli jednog od pobjednika edinburškog Fringea i ostali — paf. Da je fokus bombastičnih najava bio na gostima iz Australije, možda bi se taj paf i dogodio, no ovako možemo još samo lamentirati o selekciji nekih ljetnih festivala, njihovu smislu i značenju.

Stefo Nantsou i Tom Lycos jedini su predstavnici Zeal Theatrea, kazališta čije je ime ujedno i program, što su u predstavi Kamenje pokazali i dokazali. Brzim replikama na — kako u svojevrsnom prologu i kažu — »ne engleskom, ne američkom, nego australskom«, spojenim s isto takvom promjenom uloga i scena, u nešto više od sat vremena ispričana je jednostavna priča o mlađim adolescentima i nenadanu, ali brzu odrastanju. Klinci, donekle slični i onim istoimenim filmskim, najprije iz obijesti provale u garažu i zapale automobil, da bi nakon toga iz dosade šutali kamenje s pješačkoga mosta preko autoceste. Nakon dva, tri promašaja, jedan kamen pogađa i — ubija vozača na mjestu. Potraga dvojice policajaca, istih koji su radili uviđaj u garaži, završava uspješno, pa poslije upravo oni klince ispituju i privode sucu. Kako oba glumca igraju u tamnim trenirkama, promjene uloga svode se na raskopčavanje i pokazivanje bijele košulje, što ne bi vrijedilo bez uigrane i munjevite promjene prepoznatljivih gesta, držanja i grimasa. Naravno, poseban je dio glumačkog repertoara i ovdje naglasak, domaćoj publici još zanimljiviji zbog otkrivanja posebnosti australskog engleskog.

Inače, predstava Kamenje nije rijetka pojava na scenama europskih kazališta, što potvrđuje i više od dvije stotine izvedbi dvojca nazvana Zeal Theatre. Takav broj određuje i već uhodanu izvedbu, iako se u njoj još jasno može pročitati veoma humana, no možda i odveć odgojna sastavnica. Zato u Kamenju treba uživati ponajprije zbog dobre glume, kojoj ne treba ni veliki ansambl, ni realistična (ili, još gore, nadrealistička) scenografija. Ipak, da ne bi bilo zabune, Zeal Theatre nije pokazao ništa što već nismo vidjeli, treba se samo sjetiti već spomenutog Exita ili Ispovijedi jednog centrafora varaždinskoga HNK.

Ime kao program

Usprkos najavama da je riječ o ruskoj verziji Medvešekova Hampera, iako, dakako, mnogo boljoj, jer to je ipak inozemno gostovanje, dva dana poslije u Komediju je došlo i petrogradsko kazalište Farse. I njima je, ali ovoga puta nažalost, ime ujedno i program. Na trenutke se nerealno poigravajući s inteligencijom gledatelja, Farse su izvele komad Fantazija, smjesu cirkuskih gegova i vjerojatno namjerno nespretno koreografiranih plesnih sekvenci, uz neinventivno ponavljanje glazbenih uspješnica svih zamislivih žanrova. Tek se donekle može naći opravdanje za većinu scena, i to ukoliko se uzme u obzir vrlo djetinjasto izigravanje aktualnoga ruskog trenutka, pa je ženska frizura od poriluka i kupusa, nakon frizerskog fazoniranja, samo hrana za siromahe. No, čak i u takvu kontekstu, rad redatelja Viktora Kramera, čitaj nizanje scena bez ikakve veze osim okvira naznačena pokušajem puštanja zmaja bez vjetra na početku i relativno uspješno zamišljanje leta na kraju, ostao je zanemariv. Ono malo prave duhovitosti, pa čak i zamislive poruke, otopilo bi se već do polovice trajanja pojedine scene, a ako ne dotad, onda sigurno početkom sljedeće. Naime, raspon između gledateljeva zamišljaja i banalnosti viđenog toliko je nemoguć da je žrtvom padao onaj prvi, nažalost, manje stvaran.

Tako je rezultat velikodušnog dara koji je Mediterranean Shakespeare Festival poslao Zagrebu upravo — nezamjetljiv. Ne treba baš uvijek vjerovati festivalima i nagradama koje stoje iza nekoga kazališnog pokušaja, no, naravno, to se ne može znati unaprijed. Eto, sad znamo.

Igor Ružić