Čitanje

Imam prijatelja koji uvijek čita dok hoda ulicom. Kad ga susretnem i oslovim, on se trgne, digne glavu s teksta, pa me pogleda donekle odsutno, kao da mu treba neko vrijeme da se uključi u zbilju. Zahvaljujući njemu, ja sam zapazio kako takvih uličnih čitača ima mnogo, kako moj prijatelj nije nipošto osamljen: svuda možete vidjeti ljude gdje hodaju s nosom u novinama, pa se sudaraju s prolaznicima, nalijeću na prometne znakove i propuštaju zeleno svjetlo na semaforu. Uvijek sam se čudio i pomalo divio takvim osobama.

Jer, pitao sam se svagda jedno: kako im to uspijeva? S jedne strane, kako im polazi za rukom da razumiju ono što čitaju usprkos buci ulice, usprkos mnogobrojnim senzacijama što odvlače pažnju, usprkos vlastitom hodu? I, s druge strane, kako im uspijeva da i sam taj hod organiziraju, pa da se kreću ipak manje-više bezopasno za sebe i za druge? Ukratko, kako ne padnu pod autobus i kako im ne promakne sav smisao teksta u koji su se zadubili?

Pitam se to osobito zbog onoga mog prijatelja. Jer, on, dok hoda ulicom, ne čita samo novine, nego čak i knjige. Njemu nije nikakav problem da se na pločniku gnjavi s nekakvim esejem o smislu umjetnosti, i da još pri tome zaobilazi rupe što su ih iskopali polagači plinskih cijevi. Pitam se kako mu to uspijeva, a još se više pitam što ga na to tjera, njega i ostale ulične čitače.

Pa sam dolazio već na svakakve misli. Ali, sve bi se one mogle svesti na dvije temeljne mogućnosti. Prema jednoj, uzrok ponašanju takvih ljudi nalazi se u tekstu što ga čitaju; prema drugoj, uzrok je ulica po kojoj se kreću.

Jer, lako je moguće da im je tekst neodoljivo zanimljiv, pa oni zato onako uranjaju u njega. To je čest slučaj kod djece, koja se zadube u strip još na korak od kioska, i onda više ne znaju ni što rade ni kamo idu. Takav je slučaj i kod odraslih kad čitaju kakve senzacionalističke novine u kojima se piše kako je netko nešto zdipio, pronevjerio ili transkribirao.

S druge strane, moguće je i to da te čitače ulica odbija, da im je neugodna, pa da se zato zavlače u tekst. Moguće je da oni na ulici osjećaju strah, ili tjeskobu, ili gnjev, ili im naprosto smeta žurba i nervoza koja ondje vlada. Pa, budući da ulicom ipak moraju proći, onda im tekst dođe kao nekakva prozirna opna, nekakav papa-mobil u kojem se kreću svijetom.

Takva su mi objašnjenja bila zgodna i dovoljna sve dotle dok nisam u nekoj antologiji naišao na pjesmu jednoga hrvatskog pjesnika, pomalo zaboravljenog, kao što je i pjesma donekle zaboravljena, iako zacijelo s nepravom. Jer, ona mnogo toga otkriva, ako ne toliko o životu kao takvom, onda bar o čitanju na ulici i o čitanju uopće. Posvećena je ta pjesma korektorima: to su u ona pretkompjutorska vremena bili ljudi koji su ispravljali pogreške u olovnom slogu na tzv. špaltama, dugim papirnatim trakama na koje su ti korektori upisivali ispravke, a slagari su to onda iznova slagali. I, u toj pjesmi pjesnik u više navrata govori kako se korektori, ili njihove oči, kreću ulicama slova, pri čemu zacijelo misli na retke, u kojima bi, valjda, slova bila kao kuće. Ta mi se poredba silno svidjela, jer sam shvatio kako doista postoji bitna podudarnost između ulica i redaka u tekstu. Pjesma, dakle, pogađa neku bitnu životnu istinu.

Ali, još mi je zanimljivije to bilo zbog toga što mi se činilo kako se u tim stihovima krije ključ odgovora na pitanje o ljudskoj potrebi za čitanjem na ulici. Jer, ako su tiskani retci kao ulice, onda su ulice kao tiskani retci. Onda čovjek, čitajući u hodu, kroz jedne retke prolazi očima, a kroz druge nogama. Onda između jednoga i drugoga postoji potpuna analogija. Onda se ne može odoljeti potrebi za usporedbom toga dvoga. Onda, ukratko, i jest logično da se na ulici čita. Jer, u tom slučaju jedan tekst utječe na drugi, i to je ono bitno. Čitač tako dobiva šansu da spoji jedno i drugo, da dva teksta dovede u vezu. Jer, on može svoj hod po ulici — stvarnoj ulici — uskladiti s kretanjem svojih očiju po ulicama teksta, može, dakle, čitati cijelim tijelom. I, može dopustiti da mu tekst koji čita odredi kretanje, da o cilju ne odlučuje ulica, nego štivo. A na taj se način može stići i na sasvim neočekivana mjesta. S druge strane, takav čitač može dopustiti da ga ulica vodi kroz tekst, da, dakle, kretanje njegova tijela po gradu odredi i kretanje njegovih očiju po štivu, pa da ga opet dovede do neobičnih ishoda, do neočekivanih zaključaka o smislu onoga što čita.

I sad, tko bi bio sklon uopćavanju, mogao bi reći kako je u čitanju na ulici — i u sličnosti između redaka teksta i uličnog rasporeda stvari — zapravo simbolično sadržan odnos između književnosti i zbilje. Jer, doista, književni tekst može se čitati sa stanovišta stvarnosti, mogu se u njemu tražiti zbiljske relacije, upravo onako kao što ulični čitač dopušta da mu se ulica oko njega uvuče u razumijevanje štiva. Ali, s druge strane, i zbilja se može razumjeti sa stanovišta teksta, kao dio literature, kao što i biva kod tih uličnih čitača, koji, zaneseni lektirom, vide ulicu kao esej, roman ili dramu.

Naravno, niti je moguće, a niti je potrebno odlučivati koji je od tih dvaju pristupa bolji. Svaki čitatelj, doista, pa i onaj koji knjigu i novine otvara samo kod kuće, čini sad jedno a sad drugo: čas književnost shvaća kao zbilju, a čas zbilju kao književnost. Oboje je potrebno, ni bez jednoga ne bi doživljaj bio potpun.

Ne bi bio potpun doživljaj književnosti, ali ni doživljaj zbilje, to mi je stalo naglasiti. Zato je i potrebno — u ime te potpunosti — povremeno čitati na ulici, da bismo tako provjerili i tekst i ulicu. A time se odgovara i na pitanje kako se ulični čitači uspiju snaći u zbilji i kako uspiju razumjeti tekst: moraju uspjeti, jer je to naprosto predviđeno, i strukturom ulice, i strukturom teksta.