Buka je u modi

S bjelovarske scene dolaze dva nova, respektabilna projekta: strip katalog grupe »Divlje oko« i časopis (za) pitanja (iz) prirode (i) društva »@kt« koje je podigla Buka — bjelovarska udruga za kulturnu aktivnost

»Divlje oko« je grupa autora koju čine Miroslav Nemeth, Dušan Gačić, Helena Klakočar Vukšić, Franjo Anžlovar, Irena Jukić Pranjić, Magda Dulčić, Zvonko Todorovski i Ivana Armanini i naziv njihova strip kataloga izdanog u Bjelovaru. Ta činjenica oživljavanja provincije posebno veseli, jer nije riječ o bjelovarskim autorima stripa, nego o činjenici da je mimo, inače legitimnih lokalpatriotističkih pobuda, u tom gradu stvorena infrastruktura, kojoj uvijek prethodi i nekakav ljudski kadar, koji omogućuje izdavanje takvih, po svemu rijetkih, izdanja. Izdavač je kataloga Buka — bjelovarska udruga za kulturnu aktivnost.

»Divlje oko« vas gleda

»Divlje oko« je pak grupa autora stripa (stalno sam u iskušenju da napišem stripera) prilično različita od grupacija koje su se do sada, redovito, u mediju stripa pojavljivale. Prijašnje su se grupe okupljale oko matične tiskovine, od novokvadratovaca izraslih na stranicama »Poleta«, do onih okupljenih oko »Patka«. Obično su članovi tih grupa generacijski bili nešto bliži, dok »Divlje oko« čini ekipa rođena u razdoblju od pedesetih do sedamdesetih godina. Njihova poveznica nije dakle generacijska, koja ima sličan »prirodni« kulturni kontekst, nego poetička za koju je, sudeći po uvodnom tekstu Dušana Gačića, nastalu uz pomoć Irene Jukić Pranjić, presudno doba u kojemu grupa izlazi na svjetlo scene, a to je doba definitivnog posrnuća Gutenbergove galaksije i uzdizanja e-galaksije. U toj činjenici divlje oči (čiji naziv valjda želi sugerirati iskonsko, nenaučeno, bez predrasuda, novo, nekultivirano gledanje) vide priliku da se strip oslobodi stega koje mu je nametao diktat tiskanog medija. Budući da tisak gubi na utjecaju i s tim u vezi na popularnosti strip se može i, želi li biti doista suvremen, mora slobodnije razvijati, ponovo postati eksperimentalnija abeceda i prožimati se s drugim medijima. Zato je ovo izdanje strip katalog, a tek potom strip-zbornik. Naime, ovo izdanje je zapravo katalog izložbe koje je »Divlje oko« priredilo u SC-u, a gdje se moglo vidjeti kako shvaćaju strip: kao mješavinu različitih umjetnosti, od fotografije, modernog slikarstva do skulpture. Uz radove svakog od autora priložen je i tekst ili intervju koji se bave njihovim stripovima, a zbornik otvara spomenuti uvodnik-manifest. U cijelom pristupu fenomenu stripa »Divljeg oka« utoliko ima neoavangardizma. S dobrim dijelom postavki, posebice njihovim izvođenjem, moglo bi se polemizirati, što je najljepše u cijeloj priči, jer već odavno nitko nije pokušao reformulirati najšire shvaćenu prirodu i funkciju stripa. Jedino nisam siguran da će njihov hermetičan izraz pobuditi širi interes stripofilskih krugova. Dođe li do ikakva sučeljavanja mišljenja, ono će se odvijati u stručnim, više likovnjačkim negoli masmedijskim okvirima. Obnova stripa koju »Divlje oko« zagovara bilo bi elitiziranje, što praktično znači dodatno getoiziranje, no treba se nadati novim impulsima. Da su članovi grupe mladci, bio bih sretniji, jer njihov poetički razvitak išao bi kroz kritiku i inoviranje medija, a završio djelomičnim usvajanjem vlastitih startnih postavki i, moguće, novim velikim djelima, kroz osuvremenjivanje tradicije. Politika manjih koraka obično se dugoročno pokazuje uspješnijom. No, tko kaže da je »Divljem oku« uopće stalo do komercijalno-kapitalističkih postignuća. Možda je tržište doista toliko razvijeno da piratske mreže mogu osigurati barem jednostavnu reprodukciju. Od stripova osobno su mi najimpresivniji oni Helene Klakočar Vukšić, dok su najduhovitiji proizvodi radionice Armanini-Simić.

@ktualno

Buka je pokrenula i »@kt«, časopis (za) pitanja (iz) prirode (i) društva, koji, kao i strip-katalog, potpisuje Vladimir Končar kao glavnouredvujstvujušči. Svi lokalni časopisi u pravilu pate od ignoriranja globalnijih tema i dilema, kao da ih se to ne tiče i autistično se bave lokalnom scenom. Tu zamku ekipa »@kta« izbjegla je ravnomjerno miksajući tekstove lokalne i globalnije problematike. Drugi je vječni prigovor u tome što lokalni tekstovi, koji su uvjet sponzora i izdavača, nemaju smisla osim reprezentativnog. Kritička ili investigativna nota u njima ne postoji, tradicijska politika nezamjeranja na lokalnim scenama jača je od elementarnih novinarskoprofesionalnih uzusa. Ni bjelovarski prilozi ne izlaze iz tih okvira. Za lokalno izdanje »@kt« je neobično suvremeno i profesionalno izveden, dizajniran na tragu »Arkzina«, premda prijelom povremeno pati od dezorijentacije pa nije lako shvatiti gdje počinju, a gdje završavaju članci, ili kako su naslovljeni, jer fontovi nisu najsretnije izabrani. »@kt« je uspio osigurati i nekoliko uglednih suradnika, poput Marija Kovača, Mime Simić ili Nevena Ušumovića, što je orijentacija na kojoj treba čestitati, jer nema baš nikakva razloga da u bjelovarskom časopisu pišu isključivo Bjelovarčani.

Kruno Lokotar