Beethovenova musikosofía

Beethovenova musikosofía

Dobrota je zvučni oblik ljepote, zvučni usjek muzike u tišinu duše. Duša slušajući sabire, zre, odabire, oblikuje. Zacijelo se Mozartovom glazbom najprimjerenije darovala igrajuća metamorfoza Dionizija u muzičkom (ob)liku Apolona. Mozartom se oprisutio navlastiti kozmički rondo, cjelina osobite glazbene igre, smijeh muzike. Usudom, božanski je dar Mozartove igre zasjenila glazbena volja Beethovena i eto nam začetka nevolje. Je li muzički Prometej pokušao muzama preoteti mjeru glazbene igre i iskomponirati zvukotvornu volju, ali istodobno i nevolju muzike? Zaigrani smijeh Mozartove muzike u Beethovenovu opusu sve više prepušta mjesto prekomjerom voluntarizmu, unutarnjem rasapu oblikovnih sastavnica, dramskom razdoru klasične (apolonske) gramatike glazbene forme, intenzivnom radu s glazbenim motivima, iscrpljujućem variranju i posve neskrivenu skladateljevu nezadovoljstvu oblikovnim rješenjima. Kao iskomponirana sumnja muzika se karizmatičkim udjelom Beethovena zbivala u sumnjajućem rascjepu između skladateljeva Ja i njegova Ne-ja, volje i nevolje, zadovoljstva i nezadovoljstva, pripravivši osobitu dramsku tenziju ekspresionističkog rasapa glazbene forme.

Počam od Beethovena, oblikovanje je glazbe u znatnoj vlasti ekspresije. Poslušajte, primjerice, četvrti stavak njegova posljednjeg Gudačkog kvarteta u F-duru. Već u uvodnom grave istoga stavka ekspresivni glazbeni motiv postavlja više puta vrlo odlučno pitanje »Muss es sein?«, a sljedeći allegro u istom stavku još odlučnije opetovano odgovara »Es muss sein.« Neka nas osobito ne zabrinjava moguća zabuna, ako netko isti gudački kvartet olako zamjenjuje sa sličnom partiturom bilo kojeg ekspresionističkog skladatelja, primjerice sa Schönbergovim Gudačkim sekstetom Verklärte Nacht (Preobražena noć). Navlastiti usud Beethovenova kompozitorskog rada vodio je skladatelja kroz vrlo opasne prepreke, nerijetko kroz razorne dvojbe filozofskog samoreflektiranja. Zbog toga je djelomice upitno nije li filozofski samokritik u Beethovenu nehotice sputavao slobodu njegove umjetničke fantazije. Ili je pak filozofija bila ona duhovna moć koja je Beethovenu bitno pripomagala da nevjerojatnom skladateljskom upornošću vlastiti skladateljski opus dotjera do neusporedivoga umjetničkog savršenstva. Jer, upravo ta neusporediva umjetnička konzistentnost njegove glazbe najprimjerenije dokazuje koliko se mukotrpno ispirala kroz ustrajnu samokritičnost skladateljeva filozofijskog pathosa. Zacijelo je duhovne rubove navlastite umjetničke samostojnosti Beethovenova glazba stjecala ponajviše imanentnom skladateljevom filozofijom, koja je istu glazbu postavila u samodistancirajuću postojanost i umjetničku neupitnost.

Beethovenova podijeljenost

Možda u djelomičnoj Beethovenovoj podijeljenosti na skladatelja i filozofa treba prije svega sluteći razotkrivati navlastitu kob njegova skladateljskog rada. Jer, zacijelo je baš u svojoj ljubavi spram mudrosti skladatelj crpao neumornu ljubav i neiscrpni smisao za mudrim komponiranjem glazbe. Tako se, ponajčešće prikriveni, filozofski smisao u Beethovenovoj osobi bitno podudarao s neskrivenim smislom njegove glazbe, jer je u cjelokupnom duhovnom smislu što se nadaje filozofijom Beethoven ujedno pronalazio osobiti smisao glazbe. Zbog toga gotovo u cjelokupnom njegovu skladateljskom opusu ne nalazimo neki oblikovno besmisleni prazni hod ili neko odviše površno zvukotvorno zanovijetanje (tzv. rapsodičnost), nego takvo nešto što u umjetničkom smislu ozvukotvoruje neprijeporni smisao glazbe. Snažnim udjelom skladateljeve volje u Beethovenovu je opusu duhovna volja za moć (der Wille zur Macht) modulirala u glazbu i odjelotvorila njezinu osobitu umjetničku voluntativnost. Neporecivi umjetnički smisao njegove muzike najuvjerljivije nam neposredno pokazuje da između tzv. opće duhovne volje i njezine umjetničke moći postoji nerazdvojno duhovno jedinstvo. Jer, bez obzira na to koliko je neobična umjetnička moć Beethovenove glazbe neskriveno nadmoćna, toliko je, nedvojbeno, i prikriveni filozofski smisao skladateljeva naglašenog voluntarizma bio i ostao u njoj vrlo moćan. Uostalom, poznavateljima klasične i romantičke glazbe nije nepoznato koliko je umjetnička oblikotvornost mnogih glazbenih djela nastalih nakon Beethovena izgubila onu umjetničku konzistentnost i uvjerljivost koju ćutimo u njegovoj glazbi. Ne pokazuju li već dostatno mnoge skladbe Beethovenovih sudobnika da skladateljski rad koji ne participira na izvornijem smislu života može biti razlogom nastanka vrlo besmislenih, ispraznih i zbog toga neuvjerljivih umjetničkih posljedica? Jer, ondje gdje ne postoji izvorni smisao života nerijetko se gubi i parcijalni smisao glazbe. A ondje gdje zvukotvornost glazbe, uz dužni respekt njezina imanentnoga smisla, ne svjedoči istodobno neizrecivi smisao života preostaje samo suvišnost njezina besmisla. Možda baš u znatnoj prisutnosti općeg besmisla nakon Beethovena možemo prije svega iznaći bitnije razloge zašto se u glazbenoj umjetnosti podosta toga oblikovno razlabavilo i izjalovilo u nekonzistentnu patetičnost i neuvjerljivu glumu. Ukoliko nije uopće sporno da je prikriveni filozofski smisao bitno pomagao u samokritičnom odjelotvorenju i osmišljavanju umjetničke moći njegove glazbe, onda svakako treba biti vrlo oprezan pri pokušaju tumačenja njegove poznate izreke kojom eksplicitno tvrdi da je muzička umjetnost veće otkriće nego posvemašnja mudrost i filozofija.

Neiscrpni smisao

Bilo bi doista neumjesno i površno na temelju samo jedne misli jednostrano zaključiti da je Beethoven posredovanjem umjetničke nadmoći muzike pokušavao poricati duhovnu moć filozofije. Gotovo je nevjerojatno da bi filozofski ugođen Beethoven uopće pokušavao negirati onaj izvorni duhovni smisao koji mu je skriveno pomagao duhovno ugoditi umjetnički smisao njegove glazbe. A navlastiti smisao njegove glazbe najprimjerenije nas poučava koliko mu je svaka moguća mržnja filozofije (misosofía) bila posve besmislena. Uostalom, Beethoven je glazbom najuvjerljivije dokazao da je smisaona moć filozofije nesuvišna samo onom skladatelju kojemu ona može neposredno pripomoći u osmišljavanju umjetničke djelotvornosti njegove glazbe. Jer, ukoliko nam se kroz filozofiju najprimjerenije razotkriva neiscrpni smisao života, onda je doista besmisleno i nepotrebno moguću disperziju takva neiscrpnog životnog smisla hotimice uskraćivati imanentnom osmišljavanju glazbe. Onaj najduhovniji smisao što ga slutimo u svakoj smisaonoj glazbi, a Beethovenovoj napose, ponajviše nas uvjerava da se u imanentnom smislu glazbe prikriva neka začudna, posve nepojmljiva i samo njoj primjerena musikosofía.