Zlosusjedski odnosi

Susjedi/La Communidad, Španjolska, red. Alex de la Iglesia

Nikakva se razvidna crvena nit ne proteže opusom španjolskog redatelja Alexa de la Iglesije. Čovjek je u jednoj godini spreman režirati sotonističku grotesku Dan zvijeri, a u drugoj ekranizirati Giffordovu Perditu Durango: u jednom filmu kročiti uz bok razmnoženim Tarantinitima, a u drugom oponašati Hitchcocka. U Susjedima je riječ o drugoj varijanti: de la Iglesia, koji je zbog kameleonskih osobina postao iznimno zanimljiv, pa tako i hvaljen, odlučio je omiljenom tematskom motivu Majstora Napetosti dati svoj osebujni spin. Umjesto obična čovjeka u neobičnoj situaciji, ovdje imamo običnu ženu u neobičnoj situaciji.

Dobro, to je malo složenije. Obična žena stambena je agentica koja se ilegalno uselila u stan koji joj se svidio: u stanu je pronašla put da dođe do novca skrivena u zgradi, te je sad bogata, ali uskoro će shvatiti da su i svi ostali stanari zgrade namjeravali doći do tog novca, pa će sada učiniti sve što mogu da joj ga otmu. (Vidite kako se poneke filmove može opisati u jednoj rečenici?) Recimo da je zgodno gledati način na koji de la Iglesia tjera publiku na poistovjećivanje s nimalo simpatičnom protagonisticom: tajna je u tome da su svi ostali likovi u filmu posve odurni. Recimo da je čak zgodno i vidjeti način na koji de la Iglesia razlaže problematiku malograđanskog materijalizma i pohlepe koja je dovoljno jaka da potre sve etičke inhibicije. Lako je uvidjeti da u svojoj mizantropiji on ide mnogo dalje od Hitchcocka (također katolika): ali je također i vrlo bjelodano da de la Iglesia cijelu svoju priču svira na jednoj žici. Njegova dekonstrukcija malograđanske amoralnosti ni u jednom svojem segmentu ne približava se nadahnutosti i izvornosti onih dekonstrukcija amoralnosti visoke buržoazije kakvima nas je zadužio maestro Bunuel.

Glavna mana Susjeda za gledatelje je, ipak, strahovita predvidljivost priče: vrlo brzo postane vam jasno da se do kraja neće zbiti ništa osim neprestana nadmudrivanja junakinje i susjeda oko tog novca. Tko će ga na kraju dobiti? To vam zapravo i nije bitno, jer je teško osjetiti ikakvu naklonost za ijednu stranu. Užitak gledanja filma koji ima formu, ali ne i bit napetosti tako ovisi isključivo o vašoj razini oduševljavanja scenarističkim konstrukcijama i teatralnim inscenacijama koje tvore neposrednu fakturu redateljeve inscenacije.

Vladimir C. Sever