Uzoran dobitak

Cvjetko Milanja, Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Danas je već dovoljno uočljivo, da uvaženi kroatist, specijalist za povijest i teoriju pjesništva, piše »jednu te istu knjigu«, rečeno rilkeovski. Ali se ta »jedna te ista knjiga« odnosi na književni fenomen o kojemu je hrvatska znanost, otkad postoji kao ustrojena filološka poddisciplina, dala vrijednih plodova mahom glede segmenata, ne cjeline. Ti su se segmenti ticali pojedinih pisaca, razdoblja, smjerova, kulturoloških i povijesnih situacija, i pridonijeli su mnogo glede kroatistike kao »stroge znanosti«. Cvjetko Milanja, međutim, latio se životne zadaće, da opiše i duhovnopovijesno te analitički izloži i osmisli sveukupni fenomen hrvatskog pjesništva tijekom čitava prošlog i pretprošlog stoljeća; da, jednostavno rečeno, napiše povijest hrvatskoga pjesništva jezičnostandardnoga razdoblja (tzv. novije književnosti). Nedavno objavljena prva od četiriju predviđenih knjiga Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. zapravo je samo zaključna radnja: njoj očito prethode, ili će joj prethoditi, sličnovrsne »snimke« prethodnih povijesnih i duhovnopovijesnih razdoblja. Milanja piše iz aspekta cjeline, kojoj dijelovi grade smisao, bude li se on mogao odčitati. Zasad se on tek može slutiti, ili predmnijevati, nipošto i znati.

Posložiti probleme i razine

Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma dakle ima biti dijelom toga opsežno zamišljena posla, kojemu se obrisi više no naslućuju. Posrijedi je knjiga velikih spoznajnih rezultata. Običaj je upućivati na prethodnike, da bi se vidjela aktualna novina; ili retardacija, ako se hoće. Milanja, na žalost, nije imao prethodnika koji bi mislio upravo naglašenu cjelinu, povijesni i teorijski obuhvat. Vrijedni naši istraživači, kroatisti i komparatisti, dali su zapaženih, pa i prevažnih djela, no Milanjina je ambicija, glede razdoblja ekspresionizma, »posložiti« sve probleme i razine.

Struktura njegovih poglavlja nalagala mu je, da se kako je i red, osvrne na prethodne analize i domete. Postupajući krajnje korektno, on uvelike uvažava radnje prethodnika (npr. Žmegač, Flaker, Franjić, Slamnig, Petrović, Kravar, među inima), kao što donosi i ekspertize tada suvremene teorijske misli (Maraković, Žarković, A. B. Šimić, među inima). No to mu redovito služi kao polazište, kojemu slijede nipošto negacije nego nadopune i, u pravilu, obogaćenja i teorijske nadogradnje. Sve uvažene rasprave i knjige, slijedi iz Milanjina izlaganja, o ekspresionizmu su govorile kao o gotovu krovnom pojmu, »nadpojmu«, čija bi se svojstva odn. atributi eventualno s većom ili manjom učinkovitošću nekako distribuirali u realnim pjesničkim pojavama. Milanjinu bismo teorijsku ekspertizu mogli nazvati i »dekonstrukcijom« tj. profiliranjem i perspektivičnošću pojma.

Geometrizam strukture, ali i »zvuzlani« stil

Što Milanjine knjige posebno obilježuje, pa i ovu, jest stanoviti geometrizam strukture: iz njezina je rasporeda jasan ustroj svekolikog diskurzivnog obuhvata. (Ta je disciplina kadšto u opreci s nerijetkom mikrostrukturnom »zvuzlanošću« Milanjinih rečenica. No to obilježje piščeva stila, kadšto i jezične nebrige, kao da je postalo općim stilom, posebice mlađih književnih znanstvenika!). Nego, knjiga je »geometrizirana« tako, da se u prvom poglavlju, Pojam ekspresionizma u hrvatskoj književnoj povijesti i književnoj kritici, izlažu odnosni podaci i Milanjine lucidne a suvremenim mišljenjem obilježene analize. U drugom se izlažu ekspresionistička obilježja samoga korpusa, a iz ekspresionističkih pjesmotvora sljedećih hrvatskih pjesnika: Vladimir Čerina, Ulderiko Donadini, A. B. Šimić (sa sretnim naslovom Šimićeve poetike!), Miroslav Krleža, August Cesarec (obojica ekspresionisti jednim stadijem svoga pisanja), pa Josip Kosor, Sibe Miličić, Gustav Krklec, Ivo Andrić (kao i Krleža), Miroslav Feldman, Ante Cettineo, Stanko Tomašić. Milanja potom, hrabro i odrješito, hrvatskom zenitizmu nudi strehu ekspresionizma, i time rješava jedno pitanje koje je iz mnogih izvanknjiževnih razloga bilo na stanovit način »afektizirano«. Potom se autor, baš kao i u spomenutoj prethodno izišloj knjizi, bavi značajnim pjesnicima ali glede ekspresionizma epifenomenima (Vjekoslav Majer, Slavko Batušić, Luka Perković, Dobriša Cesarić, Frano Alfirević i Stanislav Šimić), da bi pridodao i poglavlje Katolički i »sutonski« ekspresionisti (Đ uro Sudeta, Nikola Šop, Isidor Poljak, Cvite Škarpa i Branko Storov). Milanjina je razdioba iz njegove analize jasna i opravdana. Iz kakve druge, i nomenklatura i razvrstavanje izgledalo bi drugačije. Bitno je napomenuti, da se Milanjine ekspertize opusa pojedinih pjesnika doimaju kao prvorazredne omanje studije (uz veliku »snimku« središnje osobnosti, A. B. Šimića), te će u svakom budućem kritičkom razmatranju o njima Milanjine oštroumne analize biti nezaobilazive. Na kraju se daje Zaključak ili o poetici, gdje se u podjeli na analizu predmetnog i formalnog sloja, te u iznošenju vlastite, glede ekspresionizma, filozofije jezika, nudi stanoviti facit perspektiva, visoke teorijske vrijednosti. Ne treba zanemariti ni opsežnu bibliografiju, veliku pomoć svakom budućem istraživaču.

Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma znanosti nudi i model pisanja tako obuhvatnih tema: Milanja izvrsno preklapa historijsko pojavljivanje, imanentna obilježja pjesničkih opusa (dapače, na njima kao na polazištima gradi neporecive sudove), te teorijski obzor glede poetičkih, modelativnih i jezičnih paradigmi. Za teoriju i metodologiju povijesti književnosti svakako uzoran dobitak.

Rijetko dobra i prevažna knjiga. Jedan od najvećih prinosa suvremene hrvatske kroatističke znanosti. Milanjinu će paradigmu valjati slijediti.