Uhodanim vodama

Uhodanim vodama

Nije bilo produkcija koje bi uznemiravale duhove, podizale atmosferu, izazivale prijepore, polemike ili čak skandale

Ovogodišnji Bayreuthski festival počeo je 25. srpnja izvedbom Majstora pjevača. Prelaskom u novo tisućljeće pomalo se zatvara veliko poglavlje festivala pokrenuta 1876. Wagnerov unuk Wolfgang nalazi se na njegovu čelu kao umjetnički ravnatelj još od 1951, kada je prigodom obnavljanja festivala nakon Drugog svjetskog rata preuzeo tu funkciju zajedno s dvije godine starijim bratom Wielandom, također redateljem i scenografom. od Wielandove smrti 1966. nastavlja voditi festival sam.

Dileme o nasljedniku

Ovoga ljeta posljednji se put izvodi Parsifal u njegovoj inscenaciji, postavljen 1989, a sljedeće godine na repertoaru će posljednji put biti njegovi Majstori pjevači. Osamdesetjednogodišnji Wolfgang najavio je povlačenje s ravnateljskoga mjesta po završetku festivala sljedeće godine, što izaziva mnoštvo komentara i pitanja oko nasljednika. Glavno je pitanje hoće li se on naći u obitelji ili će, prvi put u 125 godina postojanja, njime zavladati netko izvan obiteljske loze genijalnoga skladatelja pjesnika, njegove supruge, sina, snahe i dvojice unuka.

Bayreuthski festival 2001. postojano je, zapravo mirno, plovio uhodanim vodama Rajne s nibelunškim ciklusom u režiji Jürgena Flimma, Lohengrinom u režiji Keitha Warnera i dvije spomenute glazbene drame u režiji Wolfganga Wagnera. Nije bilo produkcija koje bi uznemiravale duhove, podizale atmosferu, izazivale prijepore, polemike ili čak skandale. Bayreuthski festival prikuplja snagu za neko novo razdoblje, što i nije loše uz vrućine koje su sredinom kolovoza pritisle publiku u pregrijanom kazalištu na zelenom brežuljku. Svijest o skorom odlasku Wolfganga Wagnera izazvala je burne ovacije nakon obiju predstava kao znak zahvalnosti za sve što je pridonio.

Inscenacije Parsifala i Majstora pjevača Wolfganga Wagnera slijede razvojnu liniju koja je u predstavama njegova brata i njegovim od početka šezdesetih godina počela kidati veze s dotadašnjim scenskim pristupom, naglašenim čišćenjem scene, stilizacijom i uporabom svjetla. Posljednje dvije produkcije čine očekivane i neizbježne pomake u skladu sa zahtjevima vremena. Majstori pjevači monumentalni su u scenskoj arhitektonici prvog i drugoj slici trećeg čina, romantično promišljeni u drugom činu, te intimistički zatvoreni u prvoj slici trećega čina, s primjenom projekcija na golemoj plohi horizonta što ostvaruju bezvremenski prostor umjetničkih vizija Richarda Wagnera. Kostimi Jorgea Jare olakšani su od povijesnih doslovnosti.

Izbjegavanje dinamičnosti

Parsifal je zaodjenut u amorfne scenografske oblike koji s određenim nijansama svjetla mijenjaju izgled od prijetećeg do ništavnog. Obredni prizori prvog i trećeg čina zadivljuju svekolikom scenskom (dakako i glazbenom) kompozicijom. Stilizirane kostime osmislio je Reinhard Heinrich, a prikladni koreografski pokret u objema predstavama Ivan Marko.

Režija i mizanscena Wolfganga Wagnera epski iznose duge Wagnerove prizore, što od gledatelja iziskuje golemu koncentraciju. Simetrično nizanje velikih ansambla koje u završnici postiže spomenutu monumentlanost i gotovo svjesno izbjegavanje bilo kakve dinamičnosti dvije su glavne osobine redatelja, pri čemu je ovo drugo ujedno njegov najveći nedostatak, barem u današnjem vremenu početka novoga tisućljeća. Bez obzira na to, predstava Majstora pjevača veliča njemački nacionalni ponos u legendi o nürnberškim majstorima pjevačima, a izvedba Parsifala sadrži svu uzvišenost svečanoga posvetnog prikaza.

Bayreuthski festival ostao je iznenadnom smrti Giuseppea Sinopolijs bez dragocjena suradnika koji je na njemu dirigirao ukupno 93 predstave. Prsten Nibelunga što ga je primijerno postavio prošle godine preuzeo je Adam Fischer. Parsifala, kojim je Sinopoli dirigirao od 1994. ove godine, preuzeo je mladi dirigent Christian Thielemann, a također je ravnao i Majstorima pjevačima. Christian Thielemann pokazao se kao velika glazbenička nada i festivalska uzdanica. Studiozno je priredio izvedbe, sigurno i precizno vodio glazbenike i pjevače, a posebno se istaknuo plastičnošću kojom je oblikovao pojedine orkestralne ulomke, kao što je primjerice prekrasan nokturalni ugođaj predigre trećem činu Majstora pjevača, ili kao što su pojedini orkestralni komentari u monološkim iskazima likova u Parsifalu, gdje je orkestar doista postao i bio jednim od protagonista, ako ne i najvažniji. Orkestar je sastavljen od najboljih glazbenika vrhunskih njemačkih orkestara koji zadivljuju besprijekornom tehnikom i profinjenošću zvuka, a limeni puhači upravo su savršeni. Zbor sa zborovođom Eberhardom Friedrichom također je vrhunski ansambl, kojega je prinos uspjehu obiju predstava znatan i ravnopravan svim sastavnicama izvedbe.

Dojmljivi nastupi

Pjevačke podjele krasi ujednačenost glasovno-pjevačkih mogućnosti i izražajni spektar odabranih interpreta. Majstore pjevače i Parsifala povezuje snažna scenska ličnost Andreasa Schmidta u ulogama Sixtusa Backmessera i Amfortasa, prezentno donesenim sa snažnim djelovanjem na ostale, ali skladno uklopljenim u cjelinu. Još se jedna odlika zapaža među svim pjevačima, a to je da se za pjevanje Wagnera danas podrazumijeva glasovna ljepota i podatnost, uz dodatne zahtjeve i poteškoće — za razliku od belkanta — u specifičnosti otežalih Wagnerovih govorno-pjevnih vokalnih dionica.

U Majstorima pjevačima u prvome je planu lik postolara Hansa Sachsa u toplom tumačenju Roberta Holla, koji simbolizira humanost i međusobno razumijevanje. Mladi Guido Jentjens izgledom je premlad za ulogu zlatara Veita Pognera, a uvjerljivost joj daje tamnom bojom krasnoga basovskog glasa. Odlični su interpreti Clemens Bieber kao Sachsov naučnik David, Michelle Breedt kao Magdalene, Emily Magee kao kristalno zvonka Eva i Robert Dean Smith kao sjajni Walther von Stolzing, blistavo tenorski raspjevan u strofama svoje nagradne pjesme kojima je pružio neke od najljepših trenutaka festivala.

U Parsifalu naslovni je junak u tumačenju Poula Elminga neuglednim kostimom i izgledom bio u funkciji koncepcije da je ideja spasenja važnija od njezina prnositelja. Dojmljive nastupe ostvarili su Matthias Hölle kao Gurnemanz i Hartmut Welker kao Klingsor. Wolfgang Wagner kao da uopće nije dvojio kako bi prikazao Kundry. Ona je stvarna posrnula žena koja svoju preobrazbu u drugom činu ispunjava kao nametnutu obvezu, dok je u dubini bića stvorenje koje vrluda i nalazi pravi put pokajanja. Violeta Urmana nadahnuto je prihvatila takvu koncepciju i zdušno je tumačila kao suvremeni interpret kompleksne umjetnosti Richarda Wagnera.

Davor Schopf