Sve je počelo s pljaškašima

Sve je počelo s pljaškašima

Prije dvadesetak godina posve je slučajno otkriven grob vladara Mochika, oko osamsto kilometara sjeverno od Lime, a važnost tog otkrića uspoređuje se s onim faraona Tutankamona u Egiptu godine 1922.

Premda više nije njemačka metropola, nego samo savezni grad, ma što to značilo, Bonn u svojoj državnoj Dvorani za umjetnost i izložbe priređuje brojne smotre kakve se rijetko vide i u milijunskim gradovima Njemačke kao što su Berlin, München i Hamburg. Tako je od 15. prosinca prošle do 29. travnja ove godine u spomenutim prostorima (to je tzv. Muzejska milja s nizom izložbenih prostorija u zdanjima jednostavne elegancije) održana velebna izložba Zlato iz starog Perua — Kraljevski grobovi Sipana, koju više nitko neće moći vidjeti u Europi jer se čitav prostor smotre vraća u tu južnoameričku državu, gdje će biti smješten u stalnom muzeju.

Kad se govori o zemlji zlata Peruu, obično se misli na zlato Inka, no prije njih na tim je prostorima cvjetalo nekoliko civilizacija, od kojih je posebno zanimljiva ona pod imenom Moche, čiji počeci sežu od prvog stoljeća nakon Krista, a kraj joj je zabilježen u osmom stoljeću. Prije dvadesetak godina posve je slučajno otkriven grob vladara Mochika (izvedenica od riječi Moche), oko osamsto kilometara sjeverno od Lime, a važnost tog otkrića uspoređuje se s onim faraona Tutankamona u Egiptu godine 1922. Zahvaljujući predmetima što su pronađeni u grobu tzv. Kneza od Sipana može se rekonstruirati bogata kultura i uljudba Mochika.

Religija i umjetnost Mochika

Ispod goleme piramide od sušenih opeka pronađeni su grobovi jednog svećenika i jednog vojnog zapovjednika, u kojima su bili smješteni brojni predmeti od neprocjenjive vrijednosti, iz kojih se može saznati mnogo toga o religiji i umjetnosti Mochika kao važnoga naroda u pretkolumbijskoj Americi. Zlato Gospodara od Sipana (tako je u španjolskoj inačici nazvan taj nimalo španjolski vladar), bilo je najvažniji dio veličanstvene izložbe u Bonnu. Riječ je o dvije stotine predmeta (od pozlaćenog bakra i srebra), koji su služili kao vladarske insignije, maske, naprsnici, narukvice, prsteni, ogrlice. Pedesetak keramičkih predmeta iz prije spomenutih triju grobova stavili su na raspolaganje njemački muzeji, kao što su pri rekonstruiranju brojnih predmeta asistirali njemački stručnjaci u ovdašnjim dobro opremljenim laboratorijima.

U sredini izložbenoga prostora u originalnoj je veličini izvedena maketa grobne komore Kneza od Sipana (još jedno pošpanjolčeno ime nepoznata vladara), koju posjetitelji mogu vidjeti s platforme četiri metra iznad groba. Na keramičkim predmetima narisane su scene iz svakidašnjeg života, ali i žrtveni obredi kao i borba ratnika. Crteži su gotovo realistični pa se iz njih može vidjeti kako su živjeli tadašnji ljudi na obali Tihog oceana, a nisu izostavljene ni erotične scene, pa i prikazi velikog siromaštva. Očigledno su onodobni umjetnici imali velike slobode u izražavanju.

Iz ove izložbe moglo se saznati kako je živjelo društvo Mochika na uskom prostoru od šestotinjak kilometara uz pacifičku obalu Perua. Riječ Moche potječe od istoimene rijeke. To društvo bilo je hijerarhijski strogo podijeljeno: svatko je imao neko zaduženje, a kako je taj dio Perua bio suh, tamošnji stanovnici razvili su vrlo uspješan sustav navodnjavanja, no uz bogato poljodjelstvo bavili su se i ribarstvom.

Mochike — vrsni obrtnici

Vrhovni poglavar Mochika posjedovao je svećenički, vojni i društveni autoritet, no svi ostali, njemu podređeni, imali su određena zvanja koja se nisu isprepletala, što je bila svojevrsna specijalizacija na opću korist. Bilo je to vrlo razgranato, danas bi se reklo, klasno društvo, sve do posluge kao najniže klase. Činjenica je da su Mochike bili vrsni obrtnici, što se vidjelo na ovoj izložbi, posebice kad je riječ o keramici, vrlo precizne i lijepe izrade te praktične za uporabu. Isto vrijedi i za preradu kovine — zlata, bakra i srebra.

Mochike su vjerovali u zagrobni život i stoga su njihovi grobovi bili ispunjeni mnogim popratnim predmetima, počevši od živežnih namirnica pa do zlatnih maski. Zanimljivo je, ali i zastrašujuće, da je vrhovni poglavar Mochika odlazio na drugi svijet skupa s pratnjom iz ovoga svijeta, s udovicama (vladalo je višeženstvo), poslugom, ratnicima, pa čak i nekom lamom. Sve se to može vidjeti prema kosturima pronađenim u grobovima.

Suradnja Perua, SAD-a i Njemačke

Kultura Mochika nije bila miroljubiva. Nakon svake pobjede ubijani su ratni zarobljenici, i to vrlo brutalno, tako da su bacani s litica, odrubljivane su im glave ili su nakon ubodâ ostavljani da iskrvare. Sve se to moglo vidjeti na keramičkim radovima izložbe. Kao i u starom Rimu, i Mochike su tjerali zarobljenike da se bore jedni protiv drugih. Neki su zarobljenici završili kao robovi, ostali su bili ubijani u dugotrajnim ritualima. Iz toga se može zaključiti da ni visoke kulture nisu jamčile humanost međuljudskih odnosa.

Izložba u Bonnu ne bi bila potpuna da nije bilo suradnje peruanske i američke policije, koje su pronašle brojne ukradene grobne predmete što su ih treće osobe nudile pojedincima pa čak i muzejima diljem Sjeverne Amerike. Pljačke grobova imaju dugu tradiciju u Latinskoj Americi, od Kolumbova doba do danas. I otkriće grobova kod sela Sipan zasluga je tih pljačkaša. Tek nakon njih došli su arheolozi, može se reći u pravi čas, jer da su dulje čekali, ne bi našli ništa. Odlukom peruanske vlade postav izložbe u Bonnu bit će prebačen u svoju postojbinu za sva vremena. Šteta, jer tako jedinstvena izložba ostaje pristupačna samo posjetiteljima Perua, a oni koji se ne odluče na dalek put mogu se tješiti samo izvanredno lijepim i sadržajnim katalogom.

Izložba je rezultat, kako smo već istaknuli, policijske suradnje Perua i Sjedinjenih Država, ali i njemačkih stručnjaka koji su sudjelovali u njezinu oblikovanju, dakako uz financijsku pomoć njemačke savezne vlade. Pravi multinacionalni projekt, nezamisliv prije nekoliko desetljeća. Tako se Stari svijet, Europa, odužuje Novom svijetu Latinskoj Americi, za dio nanesenih nepravdi.

Gojko Borić