Sledge Hammer na pjesnički način

Sledge Hammer na pjesnički način

Krešimir Pintarić, Divovski koraci (pjesme), Ghetaldus optika 2001.

Pjesnik Krešimir Pintarić nije dakako Sledge Hammer. Niti se u svojoj zbirci pjesama bavi besciljnom, trapavom detekcijom kao spomenuti inspektor iz popularne televizijske serije. Pa ipak Krešo i Hammer dijele dvije zajedničke osobine. Kao prvo — pred oba je detektiva naizgled zamršena i teško odgonetljiva murder story. A kao drugo — obojica preziru ljude koji stvari »srozavaju ŠsamoĆna intelektualno«. Stoga i ne čudi njihov zajednički smisao za humor kojeg je jedan od »lirskih subjekata« iz Krešine poezije okarakterizirao kao »glup ali efikasan«. Krešin je detektivski angažman u muder priči posve jasan. Netko je naime koknuo gospođu Poeziju — tu samozatajnu i dugovječnu staricu iz Krešina susjedstva. Na njemu je da razriješi misterij neobična umorstva. Susjedi ništa nisu čuli, a ni bližnji nisu slutili o navodnoj njezinoj nesreći. Stara je dama odavna živjela sama, bez društva i utjehe prijatelja. Od svih je pala u zaborav. Pa ipak Krešo ne bi bio šašavi Hammer, pa da se ne laća i tako naizgled izgubljena slučaja. Kako i doliči neortodoksnom detektivu, i Krešo stvari rješava iz prvoga cuga; što će reći pomalo bleferski, bez glave i od repa. Kao kad Hammer u jednoj urnebesnoj epizodi već u prvoj minuti imenuje ubojicu, pa mu se gledatelji do završetka slatko smiju u brk. I bez obzira na to što je imenovani ubojica pravi. I bez obzira na to što je detektivov blef samo vješti narativni trik. Tako i Pintarić već u drugoj pjesmi otkriva članove ubilačkog klana — gospođu Poeziju ubiše pokvareni mister Trač i njezina zločesta eminencija gospođica Teorija.

Obdukcija nad gospođom Poezijom

Budući da je misterij poetičkog ubojstva (ovo je samo mala kritičarska šala) riješen odmah na početku zbirke, pjesniku je preostalo da nas do kraja fura na »forenzičarski« način. Kao u filmu Sedam ili u Dosjeima X. Drugim riječima, preostaje mu da popisuje nalaze svoje pjesničke obdukcije. Na precizan, prozaičan i suho empirijski način. Što Krešo i čini pametnim nizanjem stihova u proznim rečenicama u kojima slaže nalaze iz svojeg konkretnog, svakodnevnog okoliša. Što još može detektiv koji je razriješio slučaj otprve? On može moralizirati nad lešom žrtve i razobličavati svih sedam smrtnih grijeha što ga, osim Trača i Teorije, počiniše i drugi suučesnici zločinačkog klana — pjesnik, čitatelj pa i sama nedužna Poezija. Pintarić to i čini u prvom dijelu zbirke, naslovljenom Kako Kešimir Pintarić zamišlja ljubavnu poeziju na kraju 20. stoljeća, koja ne mora, nužno, izazvati pomor među čitateljstvom, kao i u drugom dijelu zbirke naslovljenom sa Kako Krešimir Pintarić zamišlja otavu. A može, čeprkajući po ostacima zločina, tražiti još neoskvrnute tragove ljudske prisutnosti. Stoga pripominje Pintarić na jednom mjestu na gotovo mulderovski način — poezija da bi danas privukla pozornost mora »dočarati jedan stvarno grozan prizor«.

Pretrezvena su ovo vremena za lirsko pjesništvo, dodajmo tome. I malo tko ima razumijevanja za pjesničke fantazije. Zna to i detektiv Krešo, pa sliježući ramenima dodaje kako je i pjesnik danas jedan vrlo trezven stvor: »prvo što sam zamijetio jest / da sam najstariji. / drugo što sam zamijetio jest / da sam najtrezniji«.

Dopustite ovdje jednu visokoumnu digresiju. U klasičnoj tezi Frederica Jamesona (neka mi na ovom teoretskom grijehu oprosti Pintarić), tvrdi se da je baš (poetski) postmodernizam karakterističan po sveopćem »slabljenju afekta«. Pintarićev dijagramski precizan jezik i posvemašnje čeprkanje po nalazima stvarnog odlična su potvrda Jamesonove teze. Iskazivanje emocija u današnjoj kulturi kojom drmaju nezaobilazni Dosjei X nije baš neka najpoželjnija djelatnost. Emocije, taj sirovi materijal pjesničkog umijeća, danas je potrebno umoriti kako bi zatim te iste emocije ponovno uskrsnuli poput kakva utvarna stvora puštena iz obdukcijskog laboratorija. Stoga je Pintarićeva poezija empatična, ali bez afekta. Rezignirana, ali bez patosa. Mamurna, »no samo za svoje najbliže«. A koje, pak, nalaze detektiv Krešo izvlači iz svoga forenzičarskog posla, vidjet ćemo u kratkom popisu što slijedi. U svom, pomalo moralizatorskom naporu, daje on niz spoznajnih zaključaka primjena kojih bi trebala otkloniti daljne razaranje poezije:

a) Poeziju treba voljeti. Samo će ti u tom slučaju ona uzvratiti ljubavlju.

b) Ona ne bi smjela biti vulgarna. Piscu urbane provenijencije ne priliči biti »seljačinom«.

c) Iako je teorija neprijatelj dobre poezije i o pjesništvu treba pisati. Samo uz primjenu praktične inteligencije

d) Za poeziju je potrebno strpljenje

e) Nju ne možeš posjedovati. Za poeziju ne možeš reći — ona je moja žena

f) Poeziju ne treba čitati pod svaku cijenu. Samo zato što je u modi, ili na silu

g) Ne treba se bojati trivijalnih misli. Poeziji su drage ljudske slabosti i mane

h) Poezija treba poticati budnost u čovjeku

i) Njoj ne bi trebali davati monopol na ljepotu. Čar se nalazi i u drugim stvarima — npr. u lijepim ženama

Iza detektivske maske — Don Juan

Do svih je ovih zaključaka Pintarić došao analizirajući bit poetskih zgrješenja. Tu se on od nespretnoga Hammera prometnuo u prosvijetljenoga detektiva iz filma Sedam. Čeprkajući po mrtvom lešu poezije, Krešo je baš kao i Brad Pitt pronašao sedam smrtnih grijeha koje je razložio na pomalo ozbiljno-aforističan način. Evo i toga forenzičnoga spiska:

a) Grijeh se danas upadljivo nacvrcati od poezije. Ona vas može zavesti poput žene koja se neprimjetno narolja

b) Poeziji nedostaju prikladne riječi. Pa opet je nepodnošljivo brbljava

c) Ona vrlo lako postane prinudna radnja. Čovjek si stalno postavlja jedna te ista pitanja

d) Pjesnik danas griješi jer misli samo na seks. A poezija je ponajprije stvorena za ljubav. Stoga ga ona gotovo po pravilu lišava naslade

e) Poezija bi trebala biti javno davanje. A grijeh je pjesnika poput Kreše što mamurluk dijeli samo sa najbližima

f) Pjesnik je lijenčina i negativac. Najvažnije mu je »izležavanje na krevetu / neobavezno protuslovljenje / uporno gunđanje / i zlostavljanje žene«

g) Pjesnik je vrlo osvetoljubivo biće

Iako je autoreferencijalni i matematičko hladni pjesnički realizam Pintarićev programatskoga karaktera («nitko ne može nikoga / pripremiti ni za što»), njegove pjesničke obdukcije pronalaze toplokrvni završetak. Poslije svega izvjesno je samo jedno, kaže pisac. Poeziju, baš kao i ženu koju voliš, »nikada ne smiješ prestati / zavoditi«. Na kraju pjesnički Sledge Hammer odbacuje svoju masku. Iza koje se pomalja, a tko drugi, negoli vrli Don Juan.

Predrag Madžarević