Sijaset

U debeloj hladovini uz more, ispruženoj na sklopivoj ležaljci mađarske proizvodnje ('stara si, trošna, al' ti me ipak držiš, hrđava ležaljko moja'), potvrdila mi se već toliko puta dokučena spoznaja — da mi je »za dušu« potrebno donekle ugodno sjedalo, dobro osvjetljenje i nadasve zanimljiva knjiga. Sve se to ovoga ljeta pretopilo u doživljaj uz knjigu dražesnih i dragocjenih minijatura Branka Fučića Fraške. Samu riječ fraške (trice, kučine, koještarije, zafrkavanja, bezvrijedne stvari, brbljanje, ludorije) podrobno je na početku svoje knjižice objasnio sam autor (pa ne moram ja). No nisam ni namjeravala pisati o fraškama. Radije bih telegrafski o Fučiću. Da ostane barem zapis kako je taj široki enciklopedijski duh zatvorio svoj uski životni krug između rodne kuće u Bogovićima (kod Malinske na Krku) — treba li u našoj općoj nebrizi za prave, nepatvorene vrijednosti naglašavati: još uvijek bez ikakva spomena? — i nekoliko kilometara udaljenoga staroga groblja svetoga Apolinara u Turčiću. Neka bude zapisano i to da Branko Fučić doslovno leži u svojoj bodulskoj zemlji, da nema ni betonirani grob (a kamoli grobnicu), da nema ni nadgrobnu ploču sa svojim imenom, nego da ima najjednostavniji drveni smeđi križ, u koji su — kao i u križeve njegovih siromašnijih suseljana — čavlićima pribijena bijela plastična slova: BRANKO FUČIĆ(bez ikakvih titula) i dvije godine: 1920. i 1999. Oko zemljanoga humka netko je poslagao (kao kad se djeca igraju) nekoliko kamenčića. Iznad križa, ponad glave, izrastao je ružmarin. Grišni dijak Branko nije me razočarao ni u svojoj smrti. U kutu groblja, lišen svih »službenih« sjećanja i delegacija, počiva u najdubljem miru i spokoju.

Čitajući, dakle, tu duhovitu i poticajnu knjižicu, bilo mi je drago kad sam u njoj našla — a nisam za njom uopće tragala — jednu sasvim običnu riječ koju su svi čitatelji vjerojatno razumjeli bez objašnjenja i koja je spomenuta tek usput. Danas ću se baviti jednom takvom.

Sijaset lica

Ima riječi u hrvatskom jeziku kojima se znamo pravilno služiti, koje upotrebljavamo na pravom mjestu, no kada nekoga izravno upitamo što one zapravo znače — tim ga upitom nerijetko zbunjujemo. Jedna je od njih i riječ sijaset. A evo i dijela rečenice u kojoj se ta riječ našla u Fučićevoj knjizi: »U Istri, toj maloj zemlji sa sijaset lica što se izmjenjuju svakih deset kilometara, ima i jedan kraj divlje romantike...« (istaknula N. O.).

Zacijelo su štioci razumjeli kako je Istra zemlja s mnogo lica. Današnji rječnici hrvatskoga jezika donose uz riječ sijaset ova značenja: puno, mnogo; velika množina, u velikoj količini. No sve su to prenesena, figurativna značenja te riječi. Uz nju stoji još oznaka tur., što je nama postalo oznakom za svaki orijentalizam, bez obzira na to je li mu podrijetlo arapsko, perzijsko ili tursko. I kad se pogleda u rječnik orijentalizama, najprije se navodi ono značenje koje i mi poznajemo i rabimo: mnoštvo, velika množina čega, ali i nešto krupno, neprikladno. Danas udaljenija značenja već izazivaju naše čuđenje: kazna; bijeda, nevolja, stradanje, napast. A dublje kopanje samo još produbljuje naše čuđenje, ali nam daje i neka neočekivana objašnjenja.

Velika množina

Turski siyaset znači političku ili sudsku upravu, politiku, kaznu i izvršenje kazne, a arapski siyasä upravljati, suditi. Ono značenje riječi sijaset koje je nama danas prvotno — mnoštvo, mnogo, velika množina — riječ je dobila po tome što su se tjelesne kazne izvršavale (a u islamskom svijetu izvršavaju se i danas) javno, u prisutnosti mnoštva ljudi. Onaj okrutni »kazneni« dio u toj riječi s vremenom se izgubio, a preživio je onaj koji se odnosio na — kako god okrenem — ipak bizarnu publiku koja se natiskivala da vidi nečije sakaćenje ili pogubljenje. Od obilja okrutnosti ostala je, dakle, samo ona bezlična masa, mnoštvo, pa danas potpuno rasterećeni nekadašnje grozote prizora postavljamo sijaset pitanja za sijaset stvari ili problema.

No da je riječ ipak o mjestu negdašnjega izvršenja kazne (najvjerojatnije i smrtne), svjedoče i imena dvaju lokaliteta na Velebitu koji se zovu istim imenom: Sijasetska draga. Jedan Sijaset, onaj u Sijasetskoj dragi između Senja i Vratnika, danas je cilj poglavito senjskih planinara, jer se u dnu sutjeske okružene crnogoričnom šumom nalazi i planinarska kuća, a druga je Sijasetska draga ispod Vaganskoga vrha s ličke strane, na potezu Medak — Raduč (pola puta do Sv. Roka). Doline — tako ubavim imenom nazvane drHge — odvajkada su poznata mjesta egzekucija (npr. Logarska dolina) jer je iz njih teško bježati. Velebit, ne bez razloga — još je uvijek pun neistraženih mjesta — ima čak dvije Sijasetske drage (koje su nekoć bile »sijaset mejdani«). Tko zna što li sve kriju?!

Povijest se, poput palimpsesta, nazire u imenima lokaliteta kad o njoj možda i ne bismo željeli doznati nešto više. No i tu vrijedi ona stara izreka: »Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju«. Danas pitoma planinarska izletišta nekoć su bila nešto sasvim drugo. Nejasan nomen ipak govori o tome da je tu jednom morao biti strašan omen.