Sedam pjesama iz tundre

Seitseman laulua tundralta, Finska, 2000, red. Anastasia Lapsui, Markku Lehmuskallio

Markku Lehmuskallio i Anastasia Lapsui tijekom devedesetih snimili su tri dokumentarna filma o sjevernosibirskom azijatskom narodu Neneta, a onda su odlučili pripadnike te živopisne populacije, koja svojom ikonografijom laike najviše podsjeća na Eskime, ovjekovječiti i dugometražnim igranim filmom. Anastasia Lapsui i sama je Nenetkinja, a film je scenaristički koncipirala kao pet fiktivnih priča uokvirenih dvjema kratkim dokumentarnim segmentima — prvi, koji otvara film, prikazuje tradicionalno prinošenje žrtve, a drugi, kojim film završava, dječja je uspavanka. Unutar tog okvira smjestile su se priče kojima dominira tema rusko-komunističkog podčinjavanja Neneta u doba Lenjina i Staljina. Priče prožimaju i duhovitost i tuga i tragika, a nadasve osebujna atmosfera snijegom prekrivene tundre, kožnih šatora, brvnara, sjevernih rijeka, jezera i šuma, sobova, ljudi simpatične okruglaste fizionomije zakukuljenih u debele bunde s krznenim kapuljačama. Nažalost, gotovo nijedna priča nema pravu, efektnu poentu (najbolja je ona o zgodnoj djevojčici koja nipošto ne želi ići u rusku školu, gdje će joj, u ruskom duhu, promijeniti ime i odjeću) što bitno snižava ukupan dojam. No zato je vrijedna spoznaja o rusko-boljševičkom ataku na nenetsku kulturu, koji je istini za volju bio kudikamo pitomiji od onog američkog na kulturu Indijanaca, što se zbivao u prethodnom stoljeću, a ne mnogo gori od onog kojeg su još takoreći donedavno američke i kanadske vlasti provodile prema svojim starosjediocima. Sve to posve sigurno ne govori ništa dobro o ruskom kulturno-političkom imperijalizmu, ali potvrđuje da su oni koji se tako često hvastaju slobodom i pravdom, a druge po tom pitanju žestoko kritiziraju, često tek puki demagozi.

Damir Radić