Samozvano mesijanstvo...

Sunčani kolovoz 1971. doista je označio određenu prekretnicu. Tih se dana ta prekretnica nije mogla osjetiti, ali iz današnje perspektive očito je da je to bilo baš ono razdoblje kada je prestajala gotovo svaka mogućnost da se događajima dade neki drugi smjer... Danas mislim da smo svi znali ili barem naslućivali da se proljećarsko preporodno gibanje neće dobro završiti, pa ipak nitko nije mogao ustuknuti. Naprotiv! Što je sukob s državnim unitarističkim golijatom bio neizbježniji, naša kritičnost i naš oprez bili su sve manji. Fiat iustitia, pereat mundus? Samo nekoliko brojeva »Hrvatskog tjednika« pod uredničkom palicom Vlade Gotovca bilo je dovoljno da dođe i do prve, djelomične zabrane toga lista. Na njegovim stranicama još više se javljaju već sasvim »kompromitirani nacionalisti kao što su tih dana osobito bili Đodan i Veselica, od kojih se u međuvremenu već bila distancirala — kako se to onda govorilo — službena politika, pa i ona prohrvatska. U »Hrvatskom tjedniku« od 16. srpnja objavljen je veliki razgovor sa Šimom Đodanom, a već u sljedećem, od 23. srpnja, Marko Veselica piše o gospodarskim i društvenim temeljima ustavnih promjena. Matica je sveprisutna. Održavaju se predavanja, organiziraju ogranci. Varaždin, Đakovo, Koprivnica, Nova Gradiška, Osijek, Krapina, Ploče, Novska, Hlebine, Drniš, Split, Vinkovci, Pakrac, Bjelovar... Sve u samo nekoliko tjedana. Širi se »fronta« i na inozemstvo. U Münchenu je otvoren Dom za hrvatsko radništvo, u Zürichu se organizira izložba knjiga Matice hrvatske. Bilježi se do tada neviđen broj angažiranih intelektualaca u domovini i inozemstvu. Osim deklariranih i »provjerenih« domoljuba, priključuju se i oni s kojima se do tada nije moglo računati. Zanimljiva je ta pojava. Naime, iz današnje pozicije, s današnjim iskustvom, to je bio posljednji trenutak kada je trebalo prije ponešto prikočiti tu aktivnost negoli je širiti! Ali, kako to već biva, baš u kritičnim trenucima normu ponašanja nameću — s uspjehom — oni koji imaju najmanje kritičnosti i najviše pretenzija.

I tako, 30. srpnja 1971, odlukom policije povlači se iz prodaje »Hrvatski tjednik« te se dopušta njegovo objavljivanje bez teksta koji je bio tiskan na prvoj stranici s uznemirujućim naslovom Dramatični trenutak Hrvatske. Stjecajem — logičnih? — okolnosti u tom istom broju objavljen je preko čitave stranice i tekst pod naslovom Slučaj Vice Vukova otkriva dublje i složenije poticaje u životu Postira... Autor — Bruno Bušić! Čovjek koji će sedam godina poslije biti ubijen u Parizu pod još nerazjašnjenim okolnostima! Bušić komentira događaj koji se zbio u Postirama godinu prije, a tih je dana kolovoza 1971. imao svoj epilog u istom mjestu. Dakle, u kolovozu 1970, bio sam gost danas već zaboravljena festivala — bilo ih je na sve strane! — Postirske fraje. Bio je to samo jedan u nizu mojih nastupa duž obale toga ljeta. Svake večeri u drugom mjestu s istim uhodanim programom. Mladi kolega koji je nastupao sa mnom nosio je oko vrata lančić s križem na kojem je pisalo »Bog i Hrvati« što sam iskoristio kao malu »bombu« za sam početak. Svaku smo večer započinjali s istim »štosom«. Najavio bih njegov nastup, tobože začuđeno pogledao križ koji mu je visio oko vrata, kao da ga prvi put vidim i podglas, kao za sebe, ali u mikrofon (!) pročitao naglas: »Bog i Hrvati«. Pljesak koji bi tada počeo ne bi prestajao do kraja programa! Dolaskom u Postira smetnuo sam s uma da će tamo, jer je riječ o festivalu, sjediti novinari iz čitave Jugoslavije... Tako se dogodilo da je te večeri ono Starčevićevo »Bog i Hrvati« na samom početku izazvalo oduševljenje kod pbulike, ali dio nazočnih shvatio je to kao prvorazrednu nacionalističku provokaciju! Kako je program tekao, smrknutost manjine utjecala je na sve veću euforičnost većine. Doista sam tijekom koncerta činio sve što sam smio činiti da donekle obuzdam tu efuoričnu većinu, ali sve je bilo uzalud. Narednih dana, mnoge su novine po čitavoj Jugoslaviji bile pune mojih »nedopustivih nacionalističkih ispada«. Tvrdili su da su me moji domaćini Postirani htjeli baciti u more, jer sam ih, tobože, osramotio. U splitskoj »Slobodnoj Dalmaciji«, 14. kolovoza, objavljen je tekst Vojka Mirkovića, glup i zao već od samog naslova: Samozvano mesijanstvo Vice Vukova! Zar se mesije inače biraju na izborima ili dobivaju mandat od parlamenta ili partija, pomislio sam? koji to mesija nije — samozvan? Naravno, autoru je to »mesijanstvo« trebalo da bi me efektnije bacio u prašinu beznačajnosti. Tekst je pun laži i uvreda. Tanjug (centralna jugoslavenska novinska agencija) ga je prenio kao informaciju, »garnirajući« ga novim lažima. To iskrivljavanje otišlo je toliko daleko da je kolegij »Slobodne Dalmacije« objavio redakcijski tekst Netočna interpretacija u kojem se ograđuju od Tanjugove »informacije« nastale na osnovi njihova teksta. Dva dana kasnije »Slobodna« je objavila i moje pismo u kojem objašnjavam što se stvarno dogodilo i ukazujem na neke neistine u tekstu Vojka Mirkovića. Ali lavina je bila pokrenuta. Jedan zagrebački tjednik zaključuje: »Vici Vukovu će biti onemogućeno da ubuduće nastupa u Postirama«. No, Postirani nisu tako mislili... Dogodine, 1971, dobit ću iz Postira poseban poziv. I tada će se zbiti prije spomenuti epilog afere opisane u cenzuriranom broju »Hrvatskog tjednika« od 30. kolovoza 1971.

(nastavlja se)