Samodopadna megalomanija

Pearl Harbor, red. Michael Bay

Glomazan, samodopadan, megalomanski projekt sa sramotno lošim scenarijem, čija su pak posljedica neuvjerljive i loše razrađene scene te izrazito stupidni i neživotni dijalozi; a koji više polaže na izvanjsku atraktivnu vizualnost i brze specijalne, digitalno osigurane efekte. Torpedirajući nas (čak) puna tri (!) sata taštom ispraznošću, bezosjećajnom plitkoćom, te ušminkanim pop-konvencijama, film ne pruža ništa doli demonstracije senzacionalističke estetike i bombastičnog nasilja. Time dobivamo otužno upropašten projekt, inače izrastao na bogatoj historijskoj pozadini uvlačenja SAD-a u rat, kojeg je izazvao upravo japanski napad na Pearl Harbour, kao jedna od ključnih akcija Drugog svjetskog rata. No redatelj Bay povijest ne prikazuje kao interpretaciju prošlosti, već ona postaje pomoćni promotivni vehikl moći suvremenog Hollywooda.

Rezultat je nedostatak dramatske tenzije (unatoč tematici i materijalu!), izazvan upravo besramno uvredljivim klišejima s melodramatskom pravocrtnom radnjom kao preslikanom iz sapunice — medicinska sestra (Kate Beckinsale) rastrgana je između dva muškarca, oba nenadmašna pilota zrakoplova bombardera (Ben Affleck i Josh Hartnett), dotad usto i nerazdvojna prijatelja, pri čemu ne zna s kojim je od njih dvojice trudna (iako je na kraju ipak sve očito), a tu je i srcedrapateljno i nezgodno tempirano vraćanje ljudi iz mrtvih, flash-back snimke sretna djetinjstva (često snimane u slow-motionu), te tučnjava kao glavna forma rješavanja životnih ili emotivnih dvojbi i problema. Pritom sva tri centralna lika (među kojima, uzgred budi rečeno, uopće nema kemije) izgledaju maksimalno glamurozno (naročito Kate Beckinsale kao prototip filmske ikone iz četrdesetih godina s ala Veronica Lake frizurom i žarko crvenim usnama; iako ni bolećivo senzibilan Hartnett i sveamerički dečko iz susjedstva Affleck mnogo ne zaostaju), ali i pokazuju izvanredan heroizam.

To dovodi do posvemašnjeg nedostatka i tračka empatije prema posve papirnatim i hladnim karakterima, kao i do zaključka da ima više iskrenosti u meksičkim sapunicama negoli u ovoj rapsodijskoj reciklaži svega i svačega — od noirovsko-romantičnog djelića Hollywooda pa sve do novijih blockbustera poput Armagedona ili naročito Titanika, usporedba s kojim se nameće sama od sebe. Naime, očito ciljano namijenjen istoj publici, onoj željnoj sladunjave ljubavne priče smještene u epske razmjere, Pearl Harbour, nažalost, ne uspijeva doseći niti njegov nivo.

Bombastično kičast, podilazeći publici sa svojim muljatorskim skupocjenim demonstracijama (uistinu isključivo) tehničkih dostignuća, Pearl Harbour ogromno je razočaranje koje nacionalnu tragediju degradira na dokonu video-igru vrijednu milijarde dolara.

Katarina Marić