Prometnici

Ulica potiče čovjeka da filozofira. Možda to dolazi otuda što je ulica svima nama priručna zamjena za svijet uopće: ondje su prisutne gotovo sve životne manifestacije, a to, dakako, nuka čovjeka na uopćavanje.

Zato se svaki šetač ponaša isto: uoči na pločniku kakvu sitnicu, i smjesta je napuše do svjetskog pitanja. Spazi dva tinejdžera kako puše, i odmah zna sve o mladeži; primijeti pijanca gdje poteže iz boce pred samoposluživanjem, i već su mu misli zaokupljene problemom alkoholizma danas i ovdje; ugleda napirlitanu djevojku ljubičaste kose, i već zaključuje kako je današnja moda odraz stanja svjetskog duha. Pa premda znamo da su takvi zaključci često prenagljeni i ne vrijede mnogo, ipak se ne možemo oteti potrebi da ih donosimo. To je zacijelo zbog toga što se katkada na ulici vidi i ponešto doista važno.

Eto, recimo, ja sam uvjeren da je važno ono što sam uočio o osobama koje reguliraju promet na našim ulicama. Siguran sam da se polazeći od toga zapažanja može doći do vrlo dalekosežnih zaključaka o ljudskom rodu.

Ustanovio sam, naime, da su žene mnogo bolji prometnici od muškaraca. Kad god vidite da na nekom križanju promet teče glatko i bez zastoja — a jučer je, u praktički istim uvjetima, zapinjao, pa se trubilo i psovalo — možete biti sigurni da je danas na križanju žena, a da je jučer bio muškarac. Uvijek je to tako, bezbroj puta sam provjerio: žene to rade bolje, efikasnije, ljepše, a muškarci uvijek zamrse stvar. Spolovi se, dakle, razlikuju u pristupu tome poslu.

Žene na regulaciju prometa gledaju s praktične strane: one vide da su tu neka vozila, da je svakom vozilu stalo da što prije prođe kroz križanje, i da će — ako se to postigne — svakome biti bolje. Žena, dakle, ocijeni situaciju, zasuče rukave i počne raditi. Pa onda nešto i uradi.

A muškarac obratno. Muškarac se, kad stane na križanje, počne prisjećati svih onih važnih pravila što su mu ih utuvili na tečaju, uzme mozgati o nejednakoj važnosti dviju ulica što se tu presijecaju i o tome kojoj treba dati prednost. A osobito okrene razmišljati o vlastitoj važnosti: o tome kako je promet jedna složena pojava, kako je sad sve to u njegovim rukama, kako je na njemu odgovornost, i kako bi sve u gradu stalo ako on ne bi radio taj posao kako valja. A to je, dakako, najbolji način da ga ne radi kako valja: gruntajući i mudrujući, takav se prometnik splete i ne uradi ništa.

Onaj tko takvu stvar zapazi, ne može odoljeti napasti da svoje zapažanje još malo proširi. Prisjeća se tada da je slično i u drugim životnim situacijama: uvijek žene rade stvari praktično, trezveno i učinkovito, a muškarci nešto mudruju i mrse. Uzmite, recimo, blagajnike. Kad treba izbrojiti veću količinu novca, žena naprosto pljucne u prste i broji, koncentrira se na to, i to je začas gotovo. A muškarac, prije nego što uopće počne raditi, prvo razmisli koliko tu novca ima, i kako je taj novac važan, i kakve mogu biti posljedice eventualne pogreške. Pa onda počne žmirkati, rame mu se stane trzati, triput se zabuni i počne ispočetka, i još je prava sreća ako se ne preračuna za koji milijun.

Ukratko, žene, čini se, ne mistificiraju zbilju, niti se te zbilje boje, niti je opet nastoje prilagoditi nekim svojim unaprijed stvorenim konceptima. One naprosto urade ono što treba uraditi, bez fantaziranja i bez ceremonija. Žene pristupaju stvarima racionalno.

A to je, priznat ćete, pomalo neočekivano, bar u tom smislu što odudara od naših ustaljenih predodžaba o ženama i o muškarcima. Jer, te nas predodžbe uče da su žene emocionalne, a muškarci da su racionalni, da na toj razlici svijet počiva. O tome nam, uostalom, svjedoči i svakodnevno iskustvo: žene su mnogo sklonije da puste suzu, da se nad nečim raznježe, da stvarima pristupaju sa stanovišta osjećaja. Mnogo su spremnije od muškaraca da se užive u tuđu situaciju.

No, možda u tome i jest stvar, u uživljavanju? Možda su žene bolji prometnici zato što su kadre da se stave u poziciju onih vozača koji čekaju da prođu kroz križanje, dok muškarci više misle o sebi, i o važnosti svojega posla i svoje osobe?

Da, to bi moglo biti. Moglo bi, naime, biti tako da su muškarci i inače više usredotočeni na sebe, a žene na druge, pa da odatle proizlaze i sve razlike među njima. Moglo bi biti tako da su muškarci neprestano emocionalno angažirani, dok se žene u to upuštaju samo onda kad treba, kad to prilike zahtijevaju, kad to život od njih traži. I, moglo bi biti da su muškarci u svojim osjećajima zaokupljeni samo sobom, pa sve čine iz vlastite perspektive, s vlastitog stajališta i za vlastiti boljitak. Žene, naprotiv, upravo zato što se mogu uživjeti u tuđu situaciju, ne osjećaju samo sebe, nego i sve oko sebe, osjećaju svijet i žele tom svijetu dobro.

I zato, kad se od njih zatraži da nešto u tom svijetu poprave (recimo: regulirajući promet na nekom križanju), žene se prvo pitaju što treba učiniti da tom svijetu, toj zbilji bude bolje, da stvari teku kako treba. Muškarci, naprotiv, misle samo o sebi, o tome kakva je u svemu tome njihova vlastita uloga i koliko oni njome dobivaju ili gube, dok ih za zbilju — za samu stvar — nije odveć briga.

I, time je, može se smatrati, objašnjeno zašto su žene bolji prometnici. A objašnjeno je i štošta drugo. Postalo je, recimo, vidljivo i to da su i filozofiranju na ulici skloniji muškarci nego žene, jer one hodanju po pločniku pristupaju mnogo praktičnije.

Ipak, to ne znači da od takva filozofiranja nema baš nikakve koristi. Neće valjda biti slučajno što je jedna od najslavnijih filozofskih škola — peripatetička, s Aristotelom kao glavnim čovjekom — diskusije obavljala upravo na ulici, u šetnji. Ulica, naime, čovjeka sili na to da filozofira, pa su peripatetici zato i smislili toliko dobrih stvari.