Prikrivena epika

Prikrivena epika

Vlasta Vuk, Nećemo o plavim fotonima, biblioteka Putokaz, Putokaz 94, Zagreb, 2001.

Vlasta Vuk rođena je 1964. u Zagrebu, a knjiga Nećemo o plavim fotonima prva je njezina zbirka pjesama. Riječ je o pjesmama u prozi, pjesmama koje su ispunjene jakim lirskim nabojem. To je poezija razgranate i bogate rječitosti, nadrealne potke i tematike te, iako je riječ o prilično nepoznatoj autorici, svakako zaslužuje osvrt.

Poetski svijet Vlaste Vuk toliko je krhak i nježan — obilježen ženskim senzibilitetom — da je vrlo teško pisati o njemu; dodirnuti ga isto je kao i dotaknuti leptirova krila: postoji opasnost da s njih skinete onaj tako potreban prah. To je svijet u kojemu vlada metafora, mjestimično iznimno sugestivna poetska slika, sočna nadrealna situacija; toliko je gusto kićen da podsjeća na Dućane cimetove boje Brune Schulza. Dakle, zbirka Vlaste Vuk nešto je poput čipke nagomilanih metafora.

Nježno, nježno, nježnije

Riječ je o gotovo markezovski strpljivu gomilanju slika i osjećaja — doduše ne uvijek jednako uspješnu, tako da istodobno privlači i odbija čitatelja, što je vjerojatno dokaz autoričina neiskustva. Svakako privlači one nježnije čitatelje i čitateljice, one tananije duše koje su spremne na igru nijansi. Ako pripadate toj vrsti čitatelja, nabavite knjigu — ona će vam pružiti dovoljno zadovoljstva. Ako ne volite umiranje u ljepoti, uzmite neki Tarantinov film u susjednoj videoteci.

No možda postoji mali problem upravo u rasutosti tema, u baroknom prepletanju motiva, u nedostatku koncentracije naše autorice koja je — s druge strane — vrlo strpljivo izgradila zbirku. Unatoč izrazito lirskom tonu koji posvuda prevladava u njezinu tekstu — ipak se usuđujem reći da zbirka nosi prikriveni epski zamah, da sadrži prikrivenu epiku. To znači: malo jača koncentracija i čvrsta tema, malo veća selektivnost, i Vlasta Vuk zaista bi mogla napisati dobro djelo, čak odlično. Čini se da bi tek proza oslobodila njezin talent, njezinu spisateljsku strast, koji je ovdje odveć pretenciozno gurnut u prvi plan. U ovom slučaju čuveno žensko pismo, ženska osjećajnost, čak u određenoj mjeri smeta, čini tekst mekim poput balona od sapunice, potiče takozvani eskapizam i preveliku romantičnost, shvaćanje svijeta kao bogate čipke osjećaja. Čini se da bi racionalnost pisanja proze dodatno disciplinirala njezin poetski osjećaj, koji se ovako ipak gubi u nepotrebnim pretjerivanjima.

Zagnjuren u kadi

I za kraj priznat ću nešto: rijetko čitam u kadi, a priznajem da sam ove pjesme čitao zagnjuren u vrelu vodu, kao i svojevremeno pjesme Dubravke Belas. Vlasta Vuk još nema tako pročišćene i kultivirane pjesme kao Dubravka Belas, ali to nadoknađuje gomilanjem poetskih slika. Svjestan sam da je ova kritika dobrim dijelom impresionistička, između ostalog i zbog otkačene taksonomije (koja uključuje i moje osobne higijenske navike), zbog podjele na pjesme koje se mogu i ne mogu čitati u kadi, ali pisati o Plavim fotonima čisto teorijski ili metanarativno vrhunac je modernističke tehnicističke perverzije. Na neki način pjesme i jesu tu da nas impresioniraju. Poput bajki dolaze iz arhaičnoga doba ljudske povijesti i pune su fantastičnih detalja. Dakle, možda će poezija Vlaste Vuk biti još bolja kad dijete-pripovjedač sazri i čvrstom, odraslom rukom pročisti metaforiku, čuvajući samo ono najbolje.

Rade Jarak