Pravnici alkemičari

Pravnici alkemičari

Pierre Bercis, Osloboditi prava čovjeka, prev. Zvonimir Baletić, Politička kultura, Zagreb, 2001.

Prava čovjeka i državljanina prava su što ih sva ljudska bića imaju samom činjenicom da egzistiraju kao takva, a politička ih zajednica ustanovljuje za zaštitu pojedinaca u njihovoj slobodnoj djelatnosti. Ta se definicija može naći u svakom iole suvislu leksikonu pojmova politike, a u potpunosti obuhvaća ono čime se u ovoj knjizi bavi francuski politolog i pravnik Pierre Bercis. Odmah valja reći da knjiga slabosti (pravnička taksativnost i redundancije, interes usmjeren uglavnom na frankofono zakonodavstvo i literaturu) nadvladava vrlinama, a to su sažetost, sadržajna razumljivost i aktualnost tematike. Ukratko, knjiga se ljudskim pravima ne bavi na akademski ograničen juridički način, nego jednostavnim prikazom razvoja ljudskih prava u filozofiji, povijesti, pravu, ekonomiji, znanosti i politici pokušava omeđiti i definirati projekt demokratskog društva u kojem će borba za ljudska prava biti najvažniji segment političkog i društvenog života. Da danas to nije slučaj, ne treba posebno spominjati — prava čovjeka i građanina ugrožena su u svim zemljama svijeta, pa tako i u najrazvijenijima i najbogatijima.

Licemjerna inertnost EEZ-a

Tradicionalno stajalište jakih i zlobnih duhova, smatra Bercis, zavodi na krivi put tvrdeći da nam priznanje prava ničemu ne služi, jer se ta prava ionako ne poštuju... Greška je u tome što su prava čovjeka shvaćena statično, a ne dinamično — poput nedovršena projekta under construction: ona trebaju biti proširena, a ne samo branjena (makar je i to važan korak naprijed). Ovoj knjizi osnovni je problem utilitarističke naravi, odnosno nužna dokazivanja da teorijska pravna regulativa nije a priori besmislena ukoliko iza nje ne stoje pravosuđe ili tijela zadužena za praksu — argumentacija koja univerzalističku viziju s porukom/poukom podcjenjuje i svodi na idilični utopizam ili teorijsko brbljanje u potpunosti promašuje sâm smisao Bercisove knjige, a time i mnogih drugih srodne tematike. Takvi protivnici kažu — čemu prava, kad se ona krše? Čemu zakoni, kad su oni mrtvo slovo na papiru? Prisjetimo se licemjerne inertnosti Europske zajednice tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini — no danas u Haagu ipak ima sve više i više stanara. Shematizam koji je onda vrijedio upravo je sjajan primjer onoga protiv čega se Bercis bori govoreći o interpretacijama Deklaracijâ (dakako, iz 1789. i 1948) kao kanoniziranih tekstova koji civilizaciju sutrašnjice ne gledaju u konstruktivnim, nego lažno operabilnim terminima. Primjerice, činjenica da se i dalje na sve četiri strane svijeta kolje, siluje i ubija ne znači da ne bismo pozornost trebali usmjeriti i na proširenja ljudskih prava u područjima bioetike ili ekologije, odnosno prava na duševni, tjelesni i genetički integritet — tada ona stara dilema prava-kao-zahtjeva i prava-kao-slobode više ne vrijedi.

Kasta pravnika

Problem je u tome što se nalazimo u situaciji u kojoj je ideal Pravne države shvaćen odveć doslovno: kasta pravnika zauzela je prazan teren koji su napustili filozofi zato jer filozofija nije uspjela napraviti praktičnu operativnu sintezu u kojoj bi temeljna prava mogla napredovati. Nema više filozofa od akcije, a bez doktora od prava više se ne može raditi što se hoće, jer smatraju da kao pravi alkemičari u ruci drže magične formule kojima se prava proizvode i mijenjaju; dakako, ona u globalnoj konstelaciji ostaju samljevena pod parnim valjkom liberalnoga kapitalizma, čime je cijela stvar zacementirana do te mjere da Bercis smatra kako je ugrožen ne samo nacionalni suverenitet nego je riječ i o ozbiljnu propadanju demokracije u cjelini. S druge strane, stranke se bave isključivo politikom, a prava čovjeka su (uostalom, kao i u nas) prepuštena udrugama građana. Otvaranje Pravâ prema životu i zbilji pitanje je građanskoga duha, koji ne smije slomiti politički ili ekonomski konformizam — iako zvuči dozlaboga otrcano, prava čovjeka uistinu su politička u najboljem smislu riječi. Umjesto nasilnih religija, brbljavih filozofa, sitničavih pravnika i bezobzirnih znanstvenika na teren bi trebali utrčati političari koji nose projekte — i to je sva mudrost, smatra Bercis. Ipak, šteta je što u dodatku (koji se sastoji od već spomenutih deklaracija plus Povelje temeljnih prava Europske unije iz 2000) nije ostavljen prostor za bilješke, kao što je to dobar običaj u npr. Arkzinovim izdanjima. Pa da onda svaki čitatelj dopiše svoje favorite među pravima suvremenog čovjeka. Ako bi se ona uglavnom poklapala s prvim dodatkom, nema problema — tečevine spomenute deklaracije iz 1789. u nas su u praksi još nepoznanica.

Tonči Valentić