Povratak na tron

Povratak na tron

Nije Šerbedžija kriv zbog estradnoga mentaliteta naše medijske scene. Praćenje kulture iz estradne ili političke perspektive, ako se još tome pribroji neki skandalčić, omiljeni su postupak brojnih hrvatskih listova. Tako često u sjeni ostane sam kazališni događaj i u silnoj količini izvješća teško je razlučiti što je uistinu bitno

Ovogodišnje kazališno ljeto bilo je u znaku povratka Rade Šerbedžije na hrvatsku kazališnu scenu prvom predstavom novosnovanog teatra Ulysses koja je dobila medijski prostor veći od svih ostalih kazališnih predstava skupa. Ta medijska pozornost nije nimalo nezaslužena. Osnivanje nove kazališne družine i otkrivanje spektakularnoga novog kazališnog prostora na Malom Brijunu nedvojbeno su pozitivni i važni događaji za hrvatski kazališni život, koji su ostali u medijskoj sjeni Šerbedžijine osobnosti. Nekomu tolika zastupljenost u medijima može ići na živce, a neke više od kazališta zanima glumčevo izbivanje iz Hrvatske pa prema njemu upućuju potoke mržnje kao da je riječ o ratnom zločincu. Brojne medije pak najviše zanima tko je došao, a tko nije došao na premijeru, ili gdje će kazalište gostovati, a ni detalji iz obiteljskog života nisu izostali. No, nije Šerbedžija kriv zbog estradnoga mentaliteta naše medijske scene. Praćenje kulture iz estradne ili političke perspektive, ako se još tome pribroji neki skandalčić, omiljeni su postupak brojnih hrvatskih listova. Tako često u sjeni ostane sam kazališni događaj i u silnoj količini izvješća teško je razlučiti što je uistinu bitno. Dapače, prevelika eksponiranost nerijetko stvara i animozitete koji se vraćaju poput bumeranga, a previsoko postavljena očekivanja mogu dovesti do razočaranja.

Osobno, iz pozicije gledatelja, priznajem da je predstava nadmašila moja očekivanja. Kralj Lear u režiji Lenke Udovički za mene je bio pravi kazališni doživljaj, ambijentalni teatar iskorišten do vrhunca, na lokacijama koje kao da su stvorene za Shakespeareov komad. Ovaj Kralj Lear nije bio spomenik glavnom glumcu ni istraživanjima redateljice — on je, za razliku od brojnih predstava koje se prikazuju u posljednje vrijeme (a neke, priznajem, poput nedavnih Bakhi ili Insektarija bile su za mene neizdrživo višesatno mučenje koje ne bih poželio ni najljućem neprijatelju), u potpunosti namijenjen publici i nudi joj klasičnu Shakespeareovu tragediju na potpuno razumljiv i razgovijetan, a istodobno spektakularan način.

Nekomu se redateljičin koncept može učiniti staromodnim, ali ona je unutar njega postigla vrhunac, remek djelo. Putovanje predstavom nalikovalo je promatranju snimanja filma uživo. Odlična je bila gluma Rade Šerbedžije (iako je ostao bez glasa jer je gotovo gol i bos hodao po tvrđavi), Radka Poliča i Josipa Gende, zadovoljavaća ostatka ansambla (osim izvještačenoga Nenada Cvetka). Sjajne su likovne instalacije Matka Mijića, osobito ona s golim Radkom Poličem na pristaništu, što publiku dočekuje na kamenoj njihaljci. Živa, orkestralna glazba Nigela Osbornea bila je staromodna, ali sjajna, poput glazbe Bernarda Herrmanna u Hitchcockovim filmovima, i pratila je radnju na potpuno filmski način, a osobito su dojmljive bile pjevačice Putokaza. U cjelini, uvažavajući sve kritičarske prigovore, moram priznati da sam gledanjem Kralja Leara doživio užitak u kazališnom činu kakav mi u protekloj kazališnoj sezoni nije pružila nijedna zagrebačka predstava.

Splitsko ljeto

Ponešto su različiti dojmovi sa Splitskog ljeta. U svom glazbenoscenskom i glazbenom dijelu Splitsko ljeto bilo je na visini. Hrvatska praizvedba Attile i koncertna izvedba Requiema bile su prvorazredni događaji. Obje izvedbe na Peristilu pokazale su da splitska opera pod ravnanjem Nikše Bareze ima izvanredne potencijale i prave pjevačke zvijezde u stalnom ansamblu.

No, kazališni dio ipak razočarava, ponajprije Festivali. Trilogija je završila padom, i potpuno je krivo zbog loših kritika optuživati kritičare za animozitet prema upravi kazališne kuće. Riječ je o predstavi izgubljena koncepta, uprkos dojmljivoj scenografiji i glumačkoj ekipi koja je u Ptičicama pokazala da može napraviti sjajan posao ako radi s dobrim tekstom. Šovagović je naposljetku podbacio i ni iskusni Magelli nije uspio spasiti stvar. No, taj neuspjeh ne treba shvaćati tragično, jer rizik s novim tekstovima podrazumijeva i mogućnost da se pogriješi, a osobno smatram da je Šovagovićeva trilogija u cjelini vrijedila rizika.

Posve je drukčija predstava bio Senekin Edip u režiji Ivice Buljana. Ta predstava ukazala je kulturnoj javnosti na neiskorištene kapacitete spektakularnog, ali nedovršenog prostora splitskoga doma mladih, koji sa svoja dva gledališta (drugo je nešto niže, vrlo pogodno za zbor) djeluje poput zgrade moderne opere i u startu joj zbog toga treba odati priznanje. No, sam je izbor teksta upitan, jer riječ je o skupu monologa, u kojem se događaji prepričavaju, a ne događaju na sceni. Rezultat je publici prilično teška i nerazumljiva predstava (djelomično i zbog brza i nerazgovijetna izgovaranja nekih monologa). Ipak, mora se priznati da je redatelj iz gotovo nekazališnoga teksta uspio izvući maksimum, i uz zvučne efekte i neonsku rasvjetu stvorio dojmljivu predstavu, koju ipak možete razumjeti samo ako vam je dobro poznato o čemu je u drami zapravo riječ. Meni se osobno ovaj Edip, uprkos svim primjedbama, ipak svidio više od grčkoga gostovanja Sofoklovoga Kralja Edipa na prošlogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama.

Splitskom kazalištu ovog je ljeta ponestalo daha, nakon niza vrlo dobrih i odličnih predstava (Ptičice, Marlene Dietrich, Serafina Splićanka, Otac...). No to je kazalište pokazalo da ima velike potencijale, a ponajprije smjelosti da eksperimentira, a vidjeli smo i sasvim dobre produkcije mainstreama, pa iz ovoljetnoga podbačaja ne treba izvlačiti preuranjene zaključke.

Zlatko Vidačković