Posljednje utočište

Last Resort, Velika Britanija, 2000, red. Pawel Pawlikovski

Kao i prošlogodišnji pobjednik Billy Elliot, Posljednje utočište, ovogodišnji dobitnik Propelera Motovuna, film je koji jako dobro odgovara proklamiranim načelima Motovun film festivala. Riječ je o »malom toplom filmu o malim ljudima«, s tim da je on, za razliku od Billyja Elliota, manje iskalkuliran pa i atribut topao ovdje valja shvatiti u ponešto pothlađenu smislu: on ne označava igranje na gledateljsku sentimentalnost kakvo je odlikovalo razvikan Daldryjev film. Uz to, Posljednje utočište, za razliku Billyja Elliota, univerzalne arhetipske priče o usponu od trnja do zvijezda, rabi i aktualne, ali i pomodne motive suodnosa zapadnih i tranzicijskih zemalja, u ovom slučaju riječ je o tretmanu tranzicijskih imigranata od strane britanske administracije.

Priča filma prati mladu i zgodnu rusku ilustratoricu Tanju (Dina Korzun), koja s desetogodišnjim sinom Artiomom (Artiom Strelnikov) dolazi u London, gdje bi je trebao dočekati njezin engleski zaručnik. On se pak ne pojavljuje i Tanja, da ne bi ekspresno bila vraćena kući, zatraži politički azil. U očekivanju rješenja svog statusa, biva smještena u imigrantski centar u depresivnom obalnom gradiću. Tu upozna Alfieja (Paddy Conside), mlada ali sumornim životnim iskustvima izbrazdana vlasnika igračnice. On se zbliži s Artiomom, a onda i s Tanjom, ali happy end time nije znatno bliži.

Režiser i koscenarist Posljednjeg utočišta, Pawel Pawlikovski, ugledni autor BBC-jevih dokumentaraca, inače i sam (poljski) useljenik u Britaniju, film je koncipirao kao distancirano režiranu realističku dramu s dozom esteticizma, što se ponajprije odnosi na hladnu kultiviranu fotografiju plavičastih tonova, koja u kombinaciji sa scenografijom, odnosno ambijentacijom, tvori otuđeno-sterilno-depresivnu atmosferu koja može pobuditi asocijacije i na ugođaj Orwelove 1984. (osobito u sceni koja otkriva da je imigrantski centar nadziran monitorskim sustavom), a neke je kritičare podsjetila na Kafkin svijet. Pawlikovski svoj film nijednog trena ne pomiče u fantastičnom smjeru, a činjenica da ipak pobuđuje antiutopijske asocijacije očigledno mu je jako oružje u prikazu britanske državne prakse, danas prema useljenicima iz tranzicijskih zemalja i tzv. Trećeg svijeta, sutra, tko zna, možda i prema vlastitim građanima.

Na sreću, Pawlikovski ovaj generalnodruštveni segment filma uglavnom drži u drugom planu, kao aktivan kontekst priče o individualnim međuodnosima koji mu najviše zaokupljaju pozornost. Odnosi između troje glavnih likova izloženi su vrlo korektno, mjestimično i intrigantno, no Pawlikovski, barem kako se pokazuje u ovom filmu, nije autor osebujnijeg senzibiliteta i svjetonazora, stoga svijet njegovih likova ostaje u konvencionalnim granicama. Štoviše, Alfiejeva reakcija na Tanjin neuspjeli pokušaj interaktivne internetske prostitucije posve je klišeizirana, a Artiomova kriminalna epizoda ostaje samo usputna epizoda bez ikakve dalje razrade ili posljedica. Otvoren pak kraj, u kojem Tanja umjesto ljubavne veze s Alfiejem bira povratak u Rusiju kao bijeg od iluzija i lakih rješenja te kao suočenje sa životnom zbiljom koja joj, na teži način doduše, ipak možda može donijeti duhovni, duševni i materijalni prosperitet, poprilična je kalkulacija. Riječ je zapravo o programskom kraju kojeg na planu tzv. globalne metafore vjerojatno treba pročitati kao poruku da se tranzicijske zemlje u rješavanju svojih problema ponajprije oslone na sebe same. Na prizemnoj, realističkoj razini filma Tanjin bijeg u London, iz kojeg bi se trebala vratiti u Rusiju, poprilično je neuvjerljiv: kako će se vratiti kući kad su joj britanske vlasti oduzele putovnicu? To je trenutak kad svjedočimo pobjedi globalne metafore nad realističko-individulnim temeljem filma.

Posljednje utočište najbolje je opisati kao film skučenih značenjsko-idejnih polazišta i vrlo solidne izvedbe, od užerežijskog angažmana preko produkcijsko-tehničkih aspekata do glumačkih izvedbi. U konačnici, to je film koji generalnim opisom jako podsjeća na Billyja Elliota, premda bi se reklo da je ipak riječ o ozbiljnijem ostvarenju.

Damir Radić