Pjesme s drugog kata

Songs from the second floor, red. Roy Andersson

Svojevrsna poema ispričana u slikama i inspirirana pjesnikom Caesar Vallejom, više nego konvencionalan film, ideološki je ambiciozan i frustrirajuće tugaljiv danse macabre strukturiran po principu narativno slabašno povezanih scena, svojevrsnih vinjeta, sa fragmentima zapleta, manje važnima od atmosfere i raspoloženja. Jer svi su likovi u nekakvom snovitu, somnambulističkom stanju, u noćnoj mori ili čak zagrobnom životu, ili pak u posljednjim trenucima pred propast svijeta. Naime, nevoljkost moderne egzistencije naglašena je i kompozicijom, rasvjetom i uokvirenjem svakog od ovih 46 kadrova, u kojima kamera gotovo da se i ne pomiče, pružajući nadrealistički ugođaj s karakterima koji izgledaju bolesno, apatično, slabašno; lelujavo poput balona jedva privezanih za zemlju na tankoj nevidljivoj niti —na granici između života i smrti: pepeljastih lica, kreću se apsurdnom realnošću moderna života poput zombija.

Mršava naracija razvija se u bezličnom modernom gradu s posvemašnjom prometnom gužvom, u uobičajenim blokovima birokratskih ureda i bespreglednih hodnika; okvira — vrata, prozora — zatvorenosti suvremena čovjeka. Ta očigledna kafkijanska mizanscena otužnih individua koje minijaturiziraju vlastite živote, dahću pod vlastitom sterilnošću i inercijom, i kreću se mehanički poput lutki, mogla bi se odvijati u bilo kojem gradu. Prije svega ipak reflektira švedske luteranske vrijednosti, te otvara pitanja europskog modernizma ranih 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća — o postojanju Boga, o kapitalizmu i njegovu izvrtanju alternativnih ideologija, što neminovno dovodi do egzistencijalne krize i dehumanizacije, te ispraznih, neispunjenih i problematičnih života.

Film je izmjenično klaustrofobičan i agorafobičan, na crnohumoran se način fokusirajući na sveopću neurasteniju i gnjilež. Zagazivši na joneskovsko tlo apsurda pomiješano s ekspresionističkim njemačkim slikarstvom grozničave ambivalencije Otta Dixa ili mračne sociološke satire Groszova ili Beckmannova svjetonazora, poput kaleidoskopa blijedih boja otvara nam svijet koji sugerira neki drugi iza ovog rigidnog koji se prikazuje, suptilno podmećući efekt ogledala.

Andersson kao svoje nadahnuće uzima milenij — vrijeme lažnih proročanstava, da bi svijet kaosa dotukao u grotesknu apsurdu. Pod lupom je Crkva, vojska, Vlada, zabava, medicina — svi oni koji tvrde da imaju odgovore. Nitko nije pošteđen i svi su okuženi — klerikalci kao i pravnici, senilni fašist kao i drejerovski senzibilan poludjeli pjesnik.

Scenarij je težak, komoran, beketijanskog subkonteksta vječnog ponavljanja i vrtnje u krug — »Blagoslovljeni oni koji sjede« — repetirana je referenca i Vallejov citat, zapravo vapaj za odmorom i miroljubivi protest protiv kapitalističke masovne konzumentske histerije, suskindovske u svojoj sugestivnoj snazi. Tako u jednoj sceni grupa ekonomista, u nemogućnosti da osmisli dugoročnu strategiju za spasenje zemlje od katastrofe, prinosi besmislenu žrtvu. Kadar postaje perverzna antiklerikalna vizija pakla, s klimaksom prinosa nevinosti (djevojčice) Molohu potrošnje. Ovaj očiti odraz primitivna barbarstva i udovoljavanja paganskim bozima, prvi je znak propadanja sofisticirana društva i felinijevske satirikonske dekadentnosti. No ne zaobilazi ih niti medijevalistička apokaliptična svijest garnirana flagelantskim koreografiranim ritualom okajanja, te se kroz sve provlači neizostavna skandinavska topla duhovnost.

Sve to dovodi do iznimno pamtljive vizualnosti, poput sizifovske vjetrovite scene s prtljagom koja funkcionira kao kakav konceptualni intermezzo pred sam finale s dojmljivim smetlištem punim odbačenih raspela u raznim veličinama (kao lošeg poslovnog pothvata), na svijetu kao mjestu gdje fragilnost bilo koje vjere, filozofije ili plemenitosti ne može opstati.

Katarina Marić