Patuljci bez Snjeguljice

Patuljci bez Snjeguljice

Eine barocke Party, Kunsthalle Wien, Beč, 12. lipnja-16. rujna 2001.

Plavog kontejnera na bečkom Karlsplatzu više nema. Jedna od glavnih sastavnica nove bečke kulturne zbilje zvane Museums Quartier, koja u Bečana izaziva različite osjećaje, jest i novi Kunsthalle. Projekt arhitekata Ortner + Ortner uspješno je ostvario sinergiju stare i moderne arhitekture pa je tako ona glavna karakteristika kvarta, kao uostalom i cijelog Beča.

Za prvu izložbu u novom prostoru, kustosi Kunsthallea odlučili su se za propitivanje spoja prošlosti i sadašnjosti te poglede prema budućnosti, nastavljajući tako sjajan posao koji su obavili arhitekti u projektiranju istog prostora. Izložba Eine barocke Party — Augenblicke des Welttheaters in der zeitgenössischen Kunst postavljena je u Hall 1 i njom su kustosi Sabine Folie i Michael Glasmeier nedvojbeno pokazali da vrijeme baroka nije samo opstalo u bečkim pročeljima, nego i da igra veliku ulogu u oblikovanju suvremene umjetnosti, tim više što su Alfred Berger i Tiina Parkkinen u prostornom konceptu izložbe upotrijebili dva velika barokna oblika: zvijezdu i elipsu.

Iz djela sedmero umjetnika može se iščitati današnje viđenje baroknih tema života i smrti, alegorije i realnosti, erotike i religije, oprečnih stvari koje se nadopunjuju i, jedna bez druge, ne funkcioniraju. Uz njihova interpretativna djela, kustosi su izložbu začinili nekolicinom grafika Johanna Bernharda Fischera von Erlacha, Johanna Lucasa von Hildebrandta, Franza Antona Gronera i Petera Schuberta von Ehrenberga iz 17. i 18. stoljeća, posuđenih iz Albertine, što prikazuju bečke vedute i arhitekturu.

Vosak, dlaka, perje

Većim dijelom izložbe dominiraju radovi njujorškog umjetnika Paula Theka (1933-1988), koji je preminuo od side. On je u Kunsthalleu predstavljen nekolicinom svojih serija: Technologische Reliquare, Procession, crtežima na novinskom papiru te vlastitim bilješkama. Neprijeporna sličnost djela iz serije Technologische Reliquare i svetačkih relikvija postavlja Theka među umjetnike koji šokiraju. Uporaba voska, dlaka, perja samo potencira njegovo viđenje svijeta obreda, procesija, proštenja i inih vjerskih svečanosti. Kvazibarokni rječnik vidljiv je i u čudnovatim instalacijama iz serije Procession, za koje je Thek smatrao da ih treba nositi, vući ili gurati. Slike na novinskom papiru odaju posebnu Thekovu imaginaciju vezanu uz astralno i zemaljsko, visine i nizine...

Jake (1966) & Dinos (1962) Chapman, Young British Artists, u Beču su postavili sedam golemih ljudskih lubanja, ironično nazvanih prema najpoznatijim patuljcima, ali bez Snjeguljice. Lubanje su ispisane masnim tekstom, a pogled na velike mandibule i duboke, crne očne duplje izazivaju instant-reminiscencije na danse macabre, vanitas ili memento mori. Sedam lubanja upotpunjeno je sa čak 83 crteža u vodenim bojama nazvanih Disasters of War manjih dimenzija.

Cijevi, posude, lijevci

Belgijanac Wim Delvoye (1965) predstavljen je dvjema instalacijama. Jedna je Wedgewood (I), dekorirana mješalica za beton koja parodira dječju njihaljku s mahagonijskim umecima, dok je druga, Cloaca, vjerojatno najdojmljiviji eksponat ove barokne zabave. Vezano uz Descartesovu filozofiju čovjeka kao stroja, Delvoye je napravio instalaciju koja je točna i precizna kopija ljudskoga probavnog sustava, od prve do posljednje postaje. Niz cijevi, posuda, lijevaka, tekućina i kemikalija koje oponašaju ljudske izlučevine; sve to upakirano u instalaciju velikih dimenzija. Hranjenje takva stroja najstrože je zabranjeno jer postoje ljudi koji se za to brinu. I doista, u određeno doba dana na početku probavnoga trakta ubacuje se hrana da bi se tijekom nekog vremena i trinaest metara hoda dobila, ni više niti manje nego — kakica.

Ulrike Grossarth (1952) predstavila se Leibnitzprojektom, instalacijom sastavljenom od plastičnog, papirnatog, tekstilnog i drugog materijala, a točka koja je povezuje s barokom prikazi su alegorijskih likova i simbola na papirnatim kuglama koje vise na nitima koje su vezane uz grane. Cijeli se projekt vezao uz G. W. Leibnitza i njegovu Monadologiju. Sam Taylor — Wood (1967), videoumjetnica i fotografkinja, u djelima iz serije Five Revolutionary Seconds pokazuje odlučujućih pet sekundi, koliko je otprilike potrebno da objektiv od 360 stupnjeva snimi motiv. Redovito su to bezbrižni, različiti interijeri s nekoliko nezainteresiranih sudionika uz kratku zvučnu kulisu. Uz izdužene reprodukcije na zidu Kunsthallea prikazuju se i njezina dva kratka filma, Knackered i Hysteria. Amerikanka Yvonne Rainer (1934), po vokaciji plesačica i koreografkinja, predstavljena je trima filmovima: vlastitim performansom Trio A, prvim dijelom multimedijskog kazališnog projekta Inner Appearances smještena u dnevnu sobu te dugometražnim MURDER and murder i u svim se djelima raspoznaje utjecaj američkih minimalista, čiji je bila pobornik.

Izložba u Kunsthalleu otvara nam dakle novu viziju u shvaćanju današnje umjetnosti komunicirajući s trenucima Welttheatera, kako stoji u podnaslovu izložbe. Katalog izložbe uz prigodne tekstove samih autora donosi i stihove Pedra Calderóna de la Barce i Pierrea Corneilla, a cijeli uvodni dio navodi nas na razmišljanje o povezanosti baroka i moderne te veze baroka sa Luciom Fontanom, Robertom Smithsonom, Hansom Scharounom, Jeffom Wallom, Marinom Abramović... Barokni Gesammtkunstwerk gotovo je identičan današnjim mješavinama tehnika i medija, čemu ne nalazimo prigovora.

Marko Kružić