Pasja ljubav

Amores Perros, Meksiko, 2000, red. Ajelandro González Innarritu

Na spomen meksičke kinematografije najčešće padaju na pamet imena Emilia Fernándeza, tvorca nekad slavnih ultradramatičnih melodrama, i njegova iznimnog snimatelja Gabriela Figueroe, potom meksička faza Luisa Bunuela i u novije doba veliki art hit Alfonsa Araua Kao voda za čokoladu; upućeniji će se sjetiti i Arauova sjajnog snimatelja Emmanuela Lubezkog, koji je poslije kreirao zadivljujuću slikovnost Burtonove Sanjive doline. Odnedavno neizostavni sinonim meksičkoga filma postaje i Pasja ljubav, debitantsko djelo režisera, producenta i sumontažera Alejandra Gonzáleza Innarritua, zasnovano na vješto konstruiranu scenariju književnika Guillerma Arriage i fascinantno snimljeno kamerom Rodriga Prieta. Ovjenčana nagradama na bezbrojnim festivalima i nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg filma na neengleskom jeziku, Pasja ljubav impresivno je ostvarenje koje ide u red najboljih svjetskih filmova proteklih godina, rame uz rame s naslovima poput Plesačice u tami ili Magnolije.

Innarritu i Arriaga izrekli su jako dobra zapažanja o vlastitom filmu, stoga ih nije naodmet citirati. Innarritu govori o filmu s obzirom na njegovu bitnu smještenost u Ciudad Mexico: »Ja sam jedan od dvadeset milijuna ljudi koji nastanjuju najveći grad na svijetu, grad s neviđeno visokim stopama zagađenja, nasilja i korupcije. No kako god to nevjerojatno zvučalo, Ciudad Mexico je prekrasan i fascinantan grad. Amores Perros je proizvod tog proturječja, odraz baroknog i kompleksnog mozaika grada, ali i, konačno, života samog po sebi.« Arriaga pak objašnjava moralnu problematiku kojom se film bavi: »Nisam htio napisati scenarij koji će trivijalizirati nasilje i smrt, nego onaj koji će gledatelje navesti da osjećaju nevjerojatnu težinu umorstva, zastrašujuće posljedice automobilske nesreće, razloge za prevaru, tragično razbuktalu zabranjenu ljubav. Htio sam da moj scenarij bude beskrupulozno ljudski, lišen odvratne tiranije političke korektnosti. Moji likovi poniru u vlastiti pakao i nakon što upoznaju dobro i zlo pronalaze put prema pomirenju unutar sebe samih. Htio sam da žive bez kočnica i da na kraju zato plate.«

Prethodne Arriagine riječi mogu izazvati sugestiju kako je Pasja ljubav moralizatorski film, no Innarrituova režijska izvedba svaku eventualnu tendenciju u tom smjeru eliminira. Pasja ljubav je film koji progovara o moralnim aspektima problematiziranih situacija, ali spontano, bez trunke propovijedanja. Innarrituova režijska strategija zasniva se na distanci spram zbivanja i pouzdanju u moć sugestivna kazivanja koja proizlazi iz samih situacija u kojima se likovi, u ultrarealističkim glumačkim izvedbama, snalaze kako znaju i umiju. Drugim riječima, i on je jedan od onih autora koji se oslanjaju na dokumentarističko-naturalističke zasade i njima besprijekorno barata. Kroz tri priče koje se međusobno povezuju na način Paklenog šunda, a prizivaju i istodobno nastali Traffic, Innarritu prikazuje istovremeno plemenita i destruktivna erotska nagnuća, jednom u kaotičnom okružju najgorih gradskih četvrti (Octavio i Susana), drugi put u mondenom ambijentu s prizvukom fantastične groteske (Daniel i Valeria), a prostor dobiva i političko-obiteljska tematika u priči (El Chivo i Maru) koja kao da spaja državnorepresivnu i ljevičarsko-revolucionarnu zbilju, televizijske sapunice i Bibliju, sve troje tako karakteristično za Latinsku Ameriku. Priče povezuje motiv (gotovo) opsesivne ljubavi prema psima koji filmu daje dodatnu notu osebujnosti, toliko važnu i u svojoj značenjskoj višestrukosti poručivalački zahvalnu da joj on duguje i svoj naslov. Poezija nježnosti i brutalnosti mogla bi pak glasiti formulacija kojom bi kratko, točno i atraktivno opisao ovaj izniman film.

Damir Radić