Osamljenik duše, vedri promatrač

(11. srpnja 1928-16. kolovoza 2001)

Osamljenik duše, vedri promatrač

Prenaglo, u Parizu, neočekivano, usred ljetne žege i vreve, neprimjetno, poput dokona šetača koji se gubi u ravnodušnu mnoštvu, zamakao je u hlad beskonačne palače vječnog bitka prijatelj i književnik, Tomislav Durbešić. Kazalište mu je bilo mjestom realiziranih maštanja, zagrebačke i dubrovačke ulice širokom panoramom svakodnevnih fenomena, kavana intelektualnom agorom, a književnost svetohraništem svih otajnih i prostačkih poluistina svijeta. U književnosti je nalazio posložena blaga onih duhovnih vrjednota, što ih je u kazalištu, igrâčkom maštom, ekstatičnim posredovanjem, i nezatajivim humorom, znao posredovati bližnjima tijekom više naraštaja. Bio je među danas rijetkim kazališnim redateljima, koji semiotici teatra nisu oduzimali njezine intelektualne početke; koji su se, sve ako nerijetko i zapadajući u mim i histrionsko prenemaganje, držali rječito zapisane klasike: vječne mudrosti, davnih istina, i jezikom čvrsto zabilježenih a krvavih povijesnih zgoda. Kazališne su mu kreacije zato bile pune duhovitih igrokaznih izmišljotina, ali uvijek s oblikovanim i preglednim podsjećajem na tragične zgode svijeta, u kojemu se s ljudima igra Bog, priroda, povijest, ili jednostavno njihova ledena a zbiljom postala istina.

Književnost dakle! Jedan od ne tako rijetkih hrvatskih kazališnih intelektualaca, od Dimitrija Demetera preko Tita Strozzia i Svena Laste, među mnogima inima, do Pere Kvrgića i njega samoga, Tom Durbešić bio je (i) pisac, privrženik pera i pisaćeg stroja, sve ako se i nije uspio prilagoditi epohalnom računalu. Ali je bio mentalni computor, strastven sabirač, probiratelj i zapamtitelj ideja. Upoznao bi ih, raspravljao o njima, sučeljavao ih kadšto ma baš iz truca, i potom ih amalgamirao u vlastitoj pjesničkoj, dramskoj i esejističkoj literaturi. Bio je Durbešić svestrano obrazovan pisac, tipičan, valjda i zadnji, nastavljač onoga plodnog naraštaja hrvatskih, bolje rečeno zagrebačkih, osječkih, riječkih, splitskih i dubrovačkih intelektualaca, koji su od tridesetih do sedamdesetih godina netom prošloga stoljeća dominirali kavanama i klubovima, načelno ne lučeći književnost od kazališta, filozofiju od politike, etiku od prakse: ponajviše to!

Bila je to plejada učenih boema, osobito čestitih, javno objektivnih, privatno iznimno siromašnih, nerijetko s leptiricom ispod ofucanog kragna, te je i njihovo domiljublje bilo više facit intelektualnih perspektiva, stanoviti prirodni zaključak iz jasno postavljenih premisa, negoli rodovsko ili plemensko, inače nipošto manje plemenito, naslijeđe. Hvala Bogu, puno je još živih svjedoka, među njima i žalobni Vaš potpisnik, koji su i osobno imali nerijetkih prigoda za učene a prijateljske, nerijetko i (jednostrano) dovitljive dosjetke. Ili za izvorna filološka i filologijska prenja, kako je to bilo u davnim akademijama ispraznijeh, ili, rečeno jednostavno ujevićevski, u akademijama flaše (u Tomovu slučaju, bile su to beskrajne kave i mineralne vode.) Durbešić je bio i ostao živa legenda zagrebačkih intelektualnih okupljališta. Mi rijetki čitali smo i njegove knjige.

Napisao je naš vrli a sada zauvijek izgubljeni duhoviti i ekstatični umnik, pored četiriju izvođenih drama, četiri uzajamno preklopljene i nadopunjavane zbirke pjesama: P. S. (1975), U prkos (1982), Kome? (1987), Dosta! Dosta! (1991), te dvije knjige eseja: Fate largo! (1973), i Eto, tako (1989). Izabrana su mu djela pod naslovom Live show izišla u Zagrebu 1995. Kao da su mu prvenci, Fate largo i P. S., ostali izvorištem i maticom svih drugih, pa je, glede interpretacije i dobrodušna čitateljskog sudjelovanja, uputno vraćati se upravo njima.

Kad bi se pjesnička struktura te njezini visoki dometi gledali samo s obzirom na njihov odmak od vladajućih pjesničkih standarda tijekom nekoliko desetljeća djelatna sudioništva, pjesništvo Tomislava Durbešića mogli bismo držati jednom od najosebujnijih a razasuto ustrojenih duhovnih tvorevina. Nevezan za ikoji vladajući stil, od Druge moderne oko »Krugova« i »Razloga« do današnjih ekstrovertiranih prljavaca, nevezan nadalje uz ikoju intelektualno-filozofsku modu, da o eventualnom političkom privrženištvu i ne govorimo, Tomislav Durbešić bio je pjesnik ekstatična sudjelovanja u povijesnim mijenama hrvatskoga čovjeka druge polovine dvadesetog stoljeća, govoreći osobnim iskazom stalne čovjekove sretne i nesretne zgode, nad kojima kao neka vrst ukleta plašta stoje opća stanja: tuga, propalost čovjeka, ravnodušnost, i neke dobre stvari svijeta kao što su zaboravljena dobrota, svakodnevna nada, jednodušje, i, posebice, divljenje prema poznatim duhovnim vrijednostima. Nikako metafizik religiozne etike, nikako uvjereni kantovac, dapače prije dobroćudni situacionist, pogotovo ne moralist vladajućih društvovnih modela, Tomislav Durbešić bio je kao pjesnik osamljenik duše, koju je, pjesnički, bio sklon povjeravati i dijeliti samo sa svojima najbližima, sa svojim hamletovskim ili ionescovskim uzorima, pa i sa slučajnim fenotipskim putnicima namjernicima, simpatičnim spadalima, s voljenim ženama, s nekolicinom odanih prijatelja, svakako sličnog duševnog i duhovnog ustrojstva. Ta je poezija, prožeta zapravo izvornim unanimističkim duhom, za svoj izraz nalazila ekstatiku, gotovo nekontrolirano glasanje subjekta. Eliptičnost jednorječnh izraza, kojima je, kao točan pravopisni signal stajao na kraju u pravilu uskličnik, kvalificira to pjesništvo kao osobni fenomen kojim se dokraja manifestira afektivna ili emotivna funkcija jezika. Poezija uskličnika! Poezija kao nekontrolirana izjavnost glede najdublje boli i najushitnije radosti. Romantično rečeno, poezija je to što izvire iz dirnutih struna na tamnoj violi ljudske duše. Tom pjesnik bio je Tom pravi čovjek, prijatelj koji je u općoj ravnodušnosti, poput Diogena, jer je to bilo s istovrsnom nakanom, palio svijeću svojih usplamtjelih stihova. Diogen, Hamlet, Sven, Veronika, posebice njegov uzor i duhovni »konstrukt« Tin Ujević, kao da se potajice susreću u tom nevelikom opusu, s istrišcima ispisanih znakova i pripadnih im filozofema. Durbešićeva se neustrojena poezija sastoji od jezičnih krhotina jesenskog smisla Europe.

Znamenita je Durbešićeva knjiga ogleda Fate largo. Samo »Pomalo, pomalo!« — kao da odjekuje puristički prijevod dubrovačkog, držićevskog, Pometovog naslova, prijevod što ga i danas slušamo diljem naših dalmatinskih gradića. Pomalo, tako valja čitati i lucidne Durbešićeve skice o najznamenitijim hrvatskim glumcima (Sven Lasta, Milka Podrug-Kokotović, Miše Martinović, Špiro Guberina...), pa o Gavelli i Stupici, o Ionescu, Strindbergu, Vojnoviću, Ujeviću, Krleži. Pomalo, dragi naši, i u žalobi okupljeni suvremenici. To »pomalo« možda je i poruka današnjoj intelektualnoj mladeži, poruka što im je upućuje naš preminuli postmodernist ante litteram. Pomalo se, i s dubokim naklonom, krećimo tom veselom riznicom duha, pameti, znanja, i neposredna divljenja svijetu oko sebe i njegovim malima stvarima, ukoliko su one dobre, lijepe i istinite. Pomalo i Vi, dragi prijatelju koga više nema, Vi vedri promatraču ringišpila svijeta! Njegove čudne željezarije i raznobojnih svjetala! Lutajte »pomalo, pomalo« među mirogojskim sjenama, i u vječnosti se družite sa srodnim dušama, koje ste za života toliko voljeli. Pridružite se velikanima, čije dobrohotne riječi i geste pamtimo za dobro nas, s ove strane. Do viđenja, dragi Tome!

Ante Stamać