Oliviero Toscani rekao mi je da me se boji

Oliviero Toscani rekao mi je da me se boji

Mlađahna urednica Sysprinta Snježana Husić uređuje cijeli niz zanimljivih biblioteka koje su tijekom ovog ljeta objavile najatraktivnije naslove, predaje na talijanistici, uređuje Benettonov »Colors«, prevodi s engleskog i talijanskog i još nađe vremena za davanje intervjua

Početkom ljeta Sysprint u kojemu vredno urednikuješ je objavio nekoliko novih naslova: Ondaatjeov Anilin duh, Calvinove Kozmikomike, Pennacovu Vilu karabinku, Ljubavno pismo Cathleen Schine... Ovaj, za naše izdavače neuobičajeni potez, povod je da ti postavim nekoliko pitanja. Za početak, odakle odluka da se nove knjige plasiraju ljeti, kada je izdavačka mrtva sezona?

— Sezona je mrtva jer su izdavači tako odlučili, svi su na godišnjem. Mi smo uskočili u tu prazninu, i to se pokazalo dobrom odlukom. Kritičari i novinari ljeti su presretni kad dobiju novu knjigu, jer inače ne bi imali o čemu pisati, pa su nas sad pune novine. A ljudi ljeti čitaju više nego obično. Uostalom, SysPrint za jesen priprema mnogo novih knjiga, pa nismo htjeli preopteretiti tiskaru.

Volim osjetiti dobar papir pod prstima

Jedna si od mlađih, a čini mi se i uspješnijih urednica. Koje kvalifikacije bi, po tebi, trebao imati urednik?

— To bih i ja voljela znati. Svaki dan otkrijem nešto novo, što navodno ulazi u opis mog posla.

U čemu nalaziš eros uredničkog posla i kakve su po tebi odgovornosti urednika, ne s obzirom na tehničku, nego na duhovnu stranu posla?

— Najteži, ali i najbolji dio tog posla otkrivanje je novih imena. Formalna naobrazba tu nije dovoljna, treba imati nos i mnogo sreće. Ali to je ono što ujedno najviše frustrira, jer čini se da Hrvati vrlo teško prihvaćaju nešto novo. »Nikad čuo« nije fraza koja će ih potaknuti da uzmu knjigu u ruke, nego da joj okrenu leđa. Svi su poludjeli za Grassom, s pravom, ali mi je žao što šira čitalačka publika nije dovoljno prepoznala genijalnog, ali kod nas uglavnom nepoznatog Pennaca. Najerotičniji trenutak ipak je kad nova knjiga dođe iz tiskare, kad mi se konačno materijalizira pred očima i u rukama. Imam gotovo fetišistički odnos prema papiru, prema knjizi kao predmetu. Volim osjetiti dobar papir pod prstima.

Što je alat u tvojem uredničkom poslu?

— Kompjutor! S modemom, naravno. A onda police talijanskih knjižara. Pa strani literarni časopisi. Ali bez kompjutora ne mogu zamisliti život. Sad kupujem mobitel-ručno računalo, kao pravi techno-freak.

Uređuješ raznorodne biblioteke: Kameleon, Moderni klasici, Karizma, Puls, Lektira dostupna svima. Možeš li ih ukratko portretirati te osjećaš li potrebu da oformiš još koju biblioteku?

— Kameleon je namijenjen vrhunskoj žanrovskoj literaturi, odnosno djelima koja polaze od žanrovskih modela da bi se poigravala njima i na koncu ih prevladala, kao što je Ljubavno pismo Cathleen Shine sve samo ne ljubić. Moderni klasici predstavljaju u nas nepoznata i neprevedena djela literarnih velikana 20. stoljeća, poput Calvinovih Kozmikomika ili Bulgakovljevih Kobnih jaja. Karizma je podnaslovljena kao biblioteka za književne sladokusce, s izborom iz onog najboljeg što nudi aktualna literarna produkcija: Sepúlveda, Saramago, Ondaatje, Pennac... U Pulsu izlaze kultne knjige za djecu i mlade, poput trilogije Philipa Pullmana koja je ove godine nominirana za Booker Prize. A lektira je za srednje škole. Neke nove biblioteke su u pripremi, ali neka to bude iznenađenje.

Imaš li ponekad dvojbe u koju biblioteku uvrstiti djelo?

— Rijetko, i dvojba je uglavnom između Karizme i Kameleona, jer se postavlja pitanje granica »žanrovske« literature. Tako do zadnjeg trena nisam znala hoće li ultraintelektualci prihvatiti Klub boraca u Karizmi, pa je završio u Kameleonu.

Zašto u tvojim bibliotekama nema domaćih fikcijskih pisaca?

— Dosad ih nije bilo, ali bit će ih sve više. Trenutačno su u pripremi romani dvoje domaćih pisaca, jedan autobiografski roman i jedan art-krimić.

Dobar je prijevod puna bačva i pjana žena

Lektira koju uređuješ toliko je iscrpno opremljena da uopće ne sumnjam kako je koriste i studenti na fakultetu. Jesi li se u fakultetskoj praksi susrela s takvim slučajevima šverca literature? S druge strane, ne krije li se tu opasnost da tako opsežno kontekstualizirane i podebljane knjige odbiju srednjoškolskog učenika?

— Većina studenata mi za ispit pripremi i Pirandellovih Šest lica traži autora, a onda mi, nesvjesni što čine, izverglaju moj predgovor i prodaju mi ga pod svoju interpretaciju. Za mene je to uvijek iznova pravo mistično iskustvo. A što se tiče preopremljenih lektirnih izdanja... Predgovor nije ništa novo u takvim izdanjima, ali sam mu htjela dati oblik članka u ilustriranim časopisima, nadajući se da će tako biti zanimljiviji i svježiji. Dodatak s izvacima iz kritika, rječnikom, bibliografijom, kronologijom i sličnim smišljeno se nalazi na kraju knjige. Pa koga to ne zanima, ne mora se zamarati ni okretanjem listova, a koga zanima, naći će mnogo korisnih informacija. A lektirnim izdanjima služe se, uostalom, i profesori. Zašto ne bismo i njima pomogli, da kvalitetnije odrade svoj sat lektire?

Knjiga Lektira na dlanu, koju si također uredila, nominalno pojednostavnjuje program lektire, ali realno nudi mnogo više od onoga što se zahtijeva u okvirima srednjoškolskog programa. Sve skupa to mi zvuči kao marketinški štos. Naime, imam dojam da sadržaj nadilazi interes i mentalne sposobnosti prosječnoga, razmjerno nezainteresirana srednjoškolca kojemu je ovakvo izdanje namijenjeno?

— Ako mi nešto smeta u stereotipima o djeci i mladima, onda je to podcjenjivanje njihovih mentalnih sposobnosti. Djeca postanu bedasta kad se svi prema njima odnose kao prema bedacima. Naprotiv, mladi ljudi imaju daleko veće sposobnosti učenja i intelektualne kapacitete koje mogu ispuniti novim sadržajima. Smisao školovanja i čitanja valjda i jest u tome da se nauči nešto novo, pa je jasno da se mladima mora ponuditi više od onoga što tog trena imaju u glavi. Inače, kakva korist od svega toga?

Tvoja izdavačka kuća Sysprint enciklopedijskim časopisom »Drvo znanja« i omladinskom znanstvenom bibliotekom Vidici brine o, inače prilično zapostavljenu segmentu izdavaštva, popularnoznanstvenoj misli dostupnoj svima, ponajprije mladeži. Imaš li dojam da se na tom području uspjelo stvoriti kakvo-takvo tržište?

— Znam da smo uspjeli stvoriti takvo tržište. Tinejdžeri su publika među kojom se najteže stječu novi čitatelji, ali se vrlo lako gube stari. U toj dobi više ih zanimaju znanost i tehnika, mnogo manje čitaju beletristiku, pa ih treba zadržati ponudom naslova koji odgovaraju njihovim interesima. »Drvo znanja« i knjige iz biblioteke Vidici u tome su vrlo uspješni.

Prevodiš s talijanskog i engleskog jezika. Koji su ti prijevodi najdraži, a koji najzahtjevniji?

— Najzahtjevniji su bili prijevodi Orbinijeva Kraljevstva Slavena iz 1601. i Gučetićeva traktata O ustroju država iz 1591. Izludila me ta sintaksa! Kad bi danas netko tako pisao, rekli bi da je lud ili bi to proglasili eksperimentalnim pismom. I sad, to je trebalo prevesti tako da bude razumljivo današnjem čitatelju, ali da se zadrži arhaični štih. Talijani bi rekli da smo htjeli »punu bačvu i pjanu ženu«. Ne znam koliko mi je na koncu bačva puna, a žena pjana. Ali zato sam dan-danas itekako zadovoljna svojim prvim prijevodom jednog cjelovitog djela, romana Jack Frusciante je izašao iz grupe Enrica Brizzija. Tog prvog mačića ni u ludilu ne bih bacila u vodu. Premda mi je jedna studentica na ispitu rekla da joj je hrvatski prijevod Brizzija bezveze. Svejedno je dobila odličan.

Redaktor si hrvatskog, vrlo uspješnog, izdanja Bennetonova »Colorsa«. Je li to još jedan u nizu poslova ili posebno simpatiziraš krupni kapital, možda Benetton, možda samo projekt »Colorsa«? Imaš li zbog toga popust u Benettonovim dućanima?

— Nemam popust, ali mogu kupovati u tvorničkom dućanu u Trevisu, gdje se nalazi i redakcija. Samo što u četiri godine, od silna posla, nikad nisam stigla u tvornički shopping. Inače, počela sam to raditi samo radi novca i časopis mi se u početku uopće nije sviđao. Srećom, s vremenom je redakcija odrasla — ili ostarila — pa se i časopis promijenio. Sad sam ponosna što radim za »Colors« — ne za Benettona. Redakcija je posve neovisna. Bilo je tako čak i dok je glavni urednik bio legendarni Benettonov fotograf Oliviero Toscani, pravi despot. Jednom smo se užasno zakvačili oko nekakva teksta o Sarajevu. Kad sam mu rekla da se četnike ne može pobijediti gađajući ih bombonima, rekao mi je da me se boji. To mi je dosad najveći kompliment u životu.

Razgovarao Kruno Lokotar