Odmak od ziheraškoga koncepta

Odmak od ziheraškoga koncepta

Vlasta Žanić ostvarila je radove graničnoga područja između konceptualnog razmišljanja, ambijenta i instalacije, nešto blisko pojmu space art, čak light and space works. Nakon ove izložbe i dalje ćemo Vlastu Žanić promatrati i doživljavati kao kiparicu, i bilo bi nategnuto reći kako se umjetnica preselila u veliku i šaroliku obitelj konceptuale i instalacija

Galerija Božidar Jakac u prizemlju samostana u Kostanjevici na Krki (Slovenija), bila je do prije tjedan dana (od 1. lipnja do 29. kolovoza) podvrgnuta velikim transformacijama. Izložba Prostori naše akademske kiparice Vlaste Žanić (1966) otvorila je i načela neke nove probleme u poimanju prostora za promatrače i umjetnike podjednako, ali i postavila nove i drukčije parametre u stupnju ozbiljnosti promišljanja umjetničkog interveniranja u prostoru. Da je tomu tako, pokazuje nedovoljna popraćenost u medijima ove izložbe pa možemo očekivati reakcije za otprilike pola godine, neka se ljudi malo snađu. Jer, (kao) svi smo bili na godišnjem, a zapravo se naši redovi moraju zbiti i pronaći (svjetske) paralele radovima Vlaste Žanić da bismo znali o čemu će pisati. Naime, Vlasta je s ovom izložbom izašla na trenutak iz predodžbi i ustaljene prakse suvremenih težnji u skulpturi, ušla u polje neokonceptualcima, ambijentalcima i instalacionistima i bacila im rukavicu u lice: pokazala je kako se zaista dubinski, analitički autentično promišljaju i slojevito transformiraju i rastvaraju prostor i vrijeme u interijeru, a da se ujedno ti radovi kopčaju na malo toga postojećeg.

Lijeva ruka, desni džep

Zasićeni smo sterilnošću i bezočnim kopiranjem ideja i djela manje poznatih i razvikanih inozemnih konceptualnih i ambijentalnih umjetnika, za čije impotentne kopije radova mnogi naši umjetnici misle da ih ovdašnji teoretičari umjetnosti u lošem kreativnom mažnjavanju neće nikada raskrinkati. Stoga izložba takve orijentacije umjetnice koja se vodi kao kiparica iskreno oduševljava. Riječ je o gigantskom odmaku od ziheraških koncepata naših instalacija i ambijenata, a udijeljena je i pljuska našoj ziheraškoj kritici o ziheraškim izložbama instalacija i ambijenata. I ne samo to. Nakon izlaska iz galerijskih prostorija vaša se svijest o percepciji prostora i vremena oko vas na nekoliko trenutaka promijenila, i poremećen vam je osjećaj orijentacije u realnom prostoru i vremenu, a umjetnica je to postigla vrlo jednostavnim sredstvima.

Real Time Perception

Vlasta Žanić je u sedam prizemnih prostorija galerije različitim materijalom (prirodnog podrijetla) promijenila i izmijenila dimenzije prostorija, smanjujući, zakrivljujući ili dodajući nove elemente u prostor. U sedam prostorija — postaja (Zaobljeni rubovi, Kalote, Pod, Kocka prostora, Pomične trake, Gumeni okvir u prostoru i Odstranjeni ugao) odvija se proces transformacije, distorzije prostora kakvog otprije poznajemo. Malo je potrebno u mijenjanju razine poda, smanjivanja širine zida, odstranjivanja segmenata zida i kutova u prostoriji ili uvođenja neobičnih predmeta (veliki okvir od crne gume, viseća mekana kocka s fotografijom dijela prostorije otisnutom na tekstilu ili sedam malih mašina s pokretnim gumenim crnim trakama), da se naša percepcija poremeti. Iluzija je važan element artikuliranja percepcije ambijenta. Prvi dojam jest osjećaj snažne kontradikcije između prostora koji poznajemo i onoga koji zapravo sada vidimo, jer su radovi najvećim dijelom stopljeni u strukturalni dio prostora; intervencije često moramo pažljivo dešifrirati, tražiti rubove između realnog i dodanog prostora (gdje je početak i kraj originalne arhitekture i umjetničinih zahvata). Razmišljamo i o našem tijelu, kako ono funkcionira u smanjenu volumenu jedne prostorije, kako se moramo kretati, što nam najviše zaustavlja pogled. I u tom se procesu osjećaj realnog vremena gubi, ono u prvoj prostoriji biva zanijekano, da bi se ravnomjerno zatim usporilo, u petoj i šestoj prostoriji (pokretne gumene trake) drastično ubrzalo, a u posljednjoj umjetnica nas priprema za izlazak na danje svjetlo, prostor i vrijeme, kao u nekoj vrsti ambijentalne kompresijske komore. Ali, to nije realno vrijeme, to je vrijeme trajanja naših perceptivnih procesa koji su zadani intervencijama umjetnice. Ona izravno djeluje na opće i individualno vrijeme i prostor! Najzanimljivije, najednom osjećamo da se od koncentracije i osjećanja prema Vlastinim radovima okrećemo svojoj unutrašnjosti, svojoj mikropercepciji, svojim osjetilima vida, sluha, dodira... I izlazimo iz galerije kao u nekom (iznimno pozitivnu) transu. Vlasta dovodi u pitanje naše uhodane predodžbe o prostoru, protjecanju vremena, osjećaju granica protezanja vlastitog tijela u prostoru i opsega predmeta koji su u tom prostoru, ali bez negacije. Osjećamo pri prijelazu iz jedne prostorije u drugu čuđenje, znatiželju, iščekivanje: kontrasti meko/tvrdo, puno/šuplje, fiksno/viseće, okomito/vodoravno, svjetlo/sjena stalno drže našu pažnju na pozitivnoj granici perceptivne prenapregnutosti. Kada smo mislili da se više gotovo ništa ne može napraviti s prostorom i vremenom, pojavila se ova izložba: veliko je umijeće napraviti djelo koje još može probuditi i potaknuti na neposredno sudjelovanje zasićena kritičarska čula, svakodnevno bombardirana tupošću ili pretencioznošću, od kojih se onda branimo ironijom i cinizmom. Svim tim spomenutim simptomima ovdje nema mjesta.

I dalje kiparica

Proširivši polje istraživanja, tretirajući arhitekturu kao svoje prirodno (kiparsko) okruženje — ali ne kao čvrsto zadanu opnu ili granicu — gdje radovi postaju strukturalni dio prostora, ne izdvajajući se u većoj mjeri u klasično skulptorskom smislu, Vlasta Žanić ostvarila je radove graničnoga područja između konceptualnog razmišljanja, ambijenta i instalacije, nešto blisko pojmu space art, čak light and space works. Nakon ove izložbe i dalje ćemo Vlastu Žanić promatrati i doživljavati kao kiparicu, i bilo bi nategnuto reći kako se umjetnica preselila u veliku i šaroliku obitelj konceptuale i instalacija. Jer, rad na iskustvu doživljavanja prostora integralni je dio kiparstva, suvremenih kretanja u skulpturi; drugim riječima, ovi radovi ne čine Vlastu Žanić manje kiparicom. Naime, ona je po senzibilitetu, profinjenosti — talent je dokazan već mnogo prije — i tehnički savršenoj izvedbi svojih zamisli, hrabrosti da preskoči neke suvišno uspostavljene granice (što jest, a što nije skulptura, ambijent, instalacija), ovom izložbom daleko iza sebe ostavila zastrašujuće velik broj bljedunjavih izložbi sličnog tipa koje smo u proteklih nekoliko sezona morali otrpjeti. Pitate se što je to tako prevratničko Vlasta Žanić zapravo izložila? Zahvalite medijima da vas nisu prije obavijestili o izložbi. A nije ni Kostanjevica baš na kraju svijeta.

Iva Körbler