Od nedovršenosti do hermetičnosti

Od nedovršenosti do hermetičnosti

Kazalište svoje razloge mora pokazati na sceni, a ne objašnjavati na press-konferenciji, što je ovdje bio slučaj

Kako slabe kreativne snage, repertoarna suvislost i dosezi u splitskom HNK i na Splitskom ljetu, tako se sve više talasa, polemizira i galami o nerazumijevanju uskogrudne kritike pa već i publike. Suprotstavlja se svemu i svačemu i uopće pokušava se uspostaviti svijest o kazalištu prosvjetitelju neobrazovanih i neodgojenih, kojima pokazuje kako izgleda taj neki daleki lijepi svijet razvijenih kazališnih zemalja. Tako smo ove godine gledali dvije praizvedbe, koje su po sudu potpisnika bile scenski promašaji, i nekoliko gostovanja, od kojih su neka bila sasvim zanimljiva. Stječe se dojam da je scenska provokativnost, koja je u posljednje dvije i pol godine promovirana u splitskom HNK i na Ljetu — i koja je imala nekoliko vrlo zanimljivih scenskih rezultata — danas postala sama sebi svrhom i da njezina scenska realizacija pada u sjenu galame koja se oko projekata diže, zapravo, da je medijska (samo)promocija i estradno praćenje festivala mnogo važnije od eventualne scenske estetike i zanimljivih predstava. U duhu onoga: nije predstava onakva kakva se vama čini nego onakva kakva mi kažemo da jest.

U samim najavama i Šovagovićevi Festivali i Senekin Edip djelovali su kao vrlo zanimljivi projekti. Zaključivanje trilogije Šovagovića i Magellija i hrvatska scenska praizvedba jednog Senekina djela repertoarno su zvučali provokativno i suvislo promišljanje repertora ljetnog festivala. Rezultati su, ipak, iznevjerili očekivanja.

Nedovršeni Festivali

Šovagovićevi Festivali su kao dramski prijedložak potpuno nedovršena dramaturška konstrukcija, skica karaktera i situacija koja u ovakvu obliku jednostavno nije smjela na scenu. Paolo Magelli i dramaturgica Željka Udovičić prekrajali su tekst, preslagali ga i pokušavali vremenskim i prostornim pomacima od njega učiniti dramu, ali konačni rezultat bitno je ispod onoga što smo gledali u Ptičicama, a pogotovo ispod dramske provokativnosti uspostavljene Ciglom. Magelli je dramu ispričanu nizom nekomunikativnih monologa o kazališnom kružoku koji se okuplja na svjetskim festivalima pokušao oživiti vanjskim efektima i dinamizirati je dodavanjem elemenata spektakla. Bilo je tu tuširanja, tučnjava, razbijanja stakla, vike, galame, žive glazbe i mrtvih junaka, uopće, mnogo efektnih, ali za kazalište potpuno irelevantnih postupaka pa se Festivali nisu uspostavili kao predstava koja bi osobito isprovocirala ili čak zainteresirala. Istina, efektni prostor ranžirnoga kolodvora u splitskom predgrađu Kopilica dodao je nešto vanjskoj atraktivnosti predstave, ali ni on nije imao dublje scenske razloge. Zgodno je zvučala priča objašnjavana na presicama i u intervjuima kako je riječ o kolodvoru kao simbolu odlaska, dolaska i razdvajanja, a kako logorejični monolozi koje ispaljuju antijunaci ove drame znače vrhunac ljudske otuđenosti, ali kazalište svoje razloge mora pokazati na sceni, a ne objašnjavti na press-konferenciji, što je ovdje bio slučaj. Sve što se pojavilo na sceni u tih nekoliko vrelih splitskih noći bilo je svojevoljno i svojeglavo i jednostavno se nije pretvorilo u scenski sustav koji bi činio kvalitetnu i dobro osmišljenu predstavu. Inače odličan ansambl splitskoga HNK ovdje se snalazio kako je tko znao i umio i ne bi se među njima moglo izdvajati neke posebne glumačke kreacije koje bi zaslužile mjesto u pamćenju. Šteta, jer ovakvi glumci s moćnim tekstom zaista imaju što pokazati, što smo na splitskim daskama u nekoliko posljednjih godina više puta imali prigodu vidjeti.

Festivali bi mogli biti zanimljiva prijelomna točka za svog autora Filipa Šovagovića, koji je očigledno izgubio izvornu dramsku snagu koja je dominirala u Cigli, pa i šarm iz Ptičica, nekako se izgubivši na brojnim željezničkim kolosijecima Kopilice. Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kojim će smislom kao dramski pisac nakon Festivala krenuti najkontroverzniji domaći dramatičar, koji je ovom dramom sebi napravio medvjeđu uslugu i doveo u pitanje vitalnost onoga što smo počeli prepoznavati kao novi splitski dramski val.

Hermetični Edip

Druga praizvedba Splitskoga ljeta, Senekin Edip u režiji Ivice Buljan, sušta je suprotnost Festivalima, ona je potpuno disciplinirana, zatvorena u svoj koncept i stroga u svakom segmentu izvedbe. U Edipu nema nikakve scenske razbarušenosti i sve je podvrgnuto visokoj scenskoj disciplini. Ključ kojim Ivica Buljan pokušava otključati Senekinu tragediju, koja je više niz monoloških partitura nego dobro skrojena drama, zapravo je jedini mogući, no iza tako otključanih vrata pravi je kaos, složenac svega i svačega omogućen konceptualnim pristupom. Edipa se naravno ne može igrati kao klasičnu tragediju, ali staviti u njega sve što redatelju padne na pamet i nije neka orginalnost. Tako se pozornicom nedovršenoga Doma mladeži (koja se pokazuje odličnim prostorom za takvu izvedbu premda s problemima akustike) šeta jedan pas, koji se u monologe miješa po vlastitu nahođenju, glumci monologe pa i dijaloge moraju izgovarati statično i ravno u publiku, ali je zato stražnji plan pun pokreta koji je sam sebi svrha i uopće sve je dopušteno, pa i poljičke pjevačice tradicionalnih napjeva, te lizalica u ustima glumice koja igra antički kor. Glumci (Sven Medvešek, Ana Karić, Milan Štrljić, Filip Šovagović, Senka Bulić, Nenad Srdelić, Denis Božić, Hrvoje Cokarić i Dara Vukić) tu svoje monologe izgovaraju u mraku, ležeći, klečeći ili pokriveni kinetičkim ometanjem iz pozadine pa i ne dobivaju neku glumačku šansu, niti su predstavi osobito bitni. Ona, naime, ima koncept!

Jednostavno u konceptuali se može sve, a publici ostaje samo upitati se gdje je tu drama, gdje su tu glumačka ostvarenja i konačno, gdje je tu publika.

Taj hermetični scenski esej komunicira gotovo isključivo sa samim sobom i svojim šarenim konceptom, a na tragu slika iz nekih predstava viđenih po velikim svjetskim festivalima pa se sve zajedno pretvara u pretenciozni pokušaj kreiranja ozračja velikoga svjetskog kazališnog događaja.

Bilo je ipak na Splitskom ljetu nekih zanimljivih gostovanja oko kojih se nije dizala prašina niti se oko njih galamilo, štoviše, čak se napadno šutilo. Tri sestre Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane u režiji Tomija Janežiča osvojile su nagradu »Slobodne Dalmacije« Judita za vrhunsko dostignuće u dramskom programu (Peristil, nagrada »Jutarnjeg lista« za kazališnu inovaciju pripao je Edipu), a amateri iz bolske klape Šušur održali su pravu lekciju u orginalnosti profesionalcima. Oni su na Carrarinoj poljani izveli osobit scenski oratorij Gujin rode, bračkog umjetnika Ivice Jakšića, koji je i dirigirao izvedbom, oratorij koji se vrlo duhovito poigrava s recentnim događajima u Hrvatskoj i koji je idealan primjer moderno mišljena pučkog teatra. U sjeni Green Hilla Joška Božanića i pokojnoga Marina Carića još je jednom dotaknuo pučku žicu Splitskog ljeta, a Histrioni su konačno i Splitu pokazali svoga hendikepiranog Hamleta, koji s Shakespeareom ima malo veze i koji je još jednom potaknuo priče o nagradama i načinima na koji ih je ta simplificirana i banalna predstava osvojila.

Reprizirana je i jedna od najuspješnijih predstava splitskoga HNK proteklih sezona, Marlene u iznimnoj glumačkoj i pjevačkoj izvedbi Ksenije Prohaska, predstava koja zaista uspostavlja visoke, u nas rijetko dosegnute kabaretske norme, te Ptičice koje su dobro poslužile za usporedbu s novim Šovagovićevim komadom Festivali, a gostovao je i međunarodni projekt Odiseja 2001. Međunarodnog instituta za mediteransko kazalište koji je s predstavom i scenskom šetnjom po gradskim ulicama razigrao Split i barem ga na trenutak učinio festivalskim gradom.

Ukratko, ovogodišnje Splitsko ljeto u dramskom programu bilo je jedno od najlošijih u proteklih nekoliko sezona i osim nekoliko zanimljivih gostovanja nismo vidjeli ništa što bi ostavilo ozbiljna scenskog traga, ili privuklo publiku, o čemu svjedoče i podaci o lošijoj popunjenosti predstava nego u prethodnoj godini. Posebnu gorčinu, nakon svega, izaziva pokušaj medijskoga diskvalificiranja neistomišljenika. Jer, ovo kazalište radi genijalan program, tvrde njegovi kreatori, i svijetli nam na ovim mračnim stazama, a tko ne misli tako, kleveće i laže, rekao bi pjesnik.

Jasen Boko