Niskokaratni kamen

Niskokaratni kamen

Iris Supek Tagliaferro, Hope Bleu, Konzor, 2000.

Po dragulju koji je nekoć resio vrat Marie Antoinette nazivaju se i poglavlja ovog romana, pa svako od njih predstavlja jedan karat Hope Bleua, a njihovi podnaslovi tvore akrostih imena knjige. Želja da sama kompozicija teksta ponovi sjaj naslovne kovine više je nego očigledna, no i na razini forme, kao i na razini sadržaja, Hope Bleu presijava se nešto manje karatnim sjajem.

Istina, struktura romana doseže kompleksnost loma svjetlosti u dijamantu. Priča je okupljena oko porodice Grazziani, čiji posljednji potomci bivaju misteriozno ubijeni. Umirovljeni pariški policijski arhivar istražujući rodoslovno stablo svoje porodice zaključuje kako su ubojstva povezana s plavim dijamantom, koji je spletom povijesnih okolonosti od Francuske revolucije i njegova pretka lutkara u čvrstoj vezi s porodicom. Arhivar među posljednjim članovima svoje porodice nalazi hrvatskog emigranta u Parizu Borisa Kolaka, s kojim odlazi u Hrvatsku. Kolak i Gracijan pronalaze posljednjeg rođaka — Damjana Michelozzija.

Ima tu i redundancije

Usprkos dominaciji muških likova roman otvara žena — defektologinja koja vodi kamp izbjegličke djece u Arbatu — mjestu u kojem živi i Michelozzi. Iako defektologinja, kao jedini ženski lik, dobiva povlašteno mjesto u priči, ostaje periferan aktant čija se funkcija u romanu, kako se on bliži kraju, potpuno gubi.

I status paralelne priče koja nizom analepsi retardira glavnu radnju nije do kraja funkcionalan. Riječ je o lutkaru Pietru Grazzianiju — prvom članu porodice Grazziani koji dolazi do plavog dijamanta u doba Francuske revolucije.

Zamršen zaplet — tri narativne razine koje se isprepleću — nisu nemarno ispričane, no kvalitativno se prilično razlikuju. Analeptična pripovijest arhivara o pretku iz 18. stoljeća pripada među lošije trenutke romana. Redundantno, nespretno i monotono pripovijedanje na trenutke je veoma zamorno, uz stalne pripovjedačeve patetične metanapomene i ograde: da se tako izrazim, e, sad..., znam da ste nestrpljivi, ali potrebno je još nešto istaknuti, no da se vratim, vratimo se sad na onu drugu oluju, čiji pepeo upravo razgrćem, vratit ćemo se opet malo unatrag i razgrnuti činjenice...

Iako na trenutke pokušava nasmijati (ili baš zbog toga) njegovo je pripovijedanje neduhovito i digresivno, pa umjesto da ostane osobina intradijegetskog pripovjedača, postaje karakteristikom samog romana koji se strukturno i sadržajno nije uspio othrvati neredu koji je potaknuo.

Forma izbrušenog dijamanta kojoj ovaj roman teži, kako na sadržajnoj tako i na stilskoj razini, ne funkcionira. Tako će Hope Bleu govoriti o šutnji dobrog druga... koja je čekala strpljivošću zaboravljene nagazne mine, a pogled očiju u ovom romanu bit će posve internacionalan, moći će se lako dekodirati.

Prekrivaju li poradi nečeg kapuljače opet oči?

Događaji vezani uz politička previranja koja su iz temelja izmijenila Europu Hope Bleu određuju kao historiografsku metafikciju koja se obilato služi i naslijeđem nove historiografije, tretirajući povijest kao pripovijest, tematizirajući samu artificijelnost pripovijedanja, pridajući važnost pojedincu i naizgled epizodnim povijesnim likovima.

Pietro Grazziani, predak iz 18. stoljeća, predajući ukradeni plavi dijamant strastvenom kolekcionaru — generalu Brunswicku — spašava Pariz od povratka rojalista. Tematizacija slučajnosti i nepredvidivosti Velike Povijesti, kao i njezina retoričkog statusa (povijest kao samo još jedna pripovijest), trebala je Hope Bleu biti pokriće za analeptičan završetak. Kraj ne otkriva tajnovitu ženu — ubojicu, ostavlja nedorečenim razloge ubojstava, daje naslutiti prokletstvo koje nosi dijamant, što ga bjeloglavi sup odnosi nekamo, daleko...

Ta pozicija trebala je omogućiti da naglasak, umjesto na konkretnim događajima, ostane na samim zakonitostima Velike Povijesti... No, upravo se u tom trenutku dijamant pretvara u bižuteriju, Velika Povijest u parodiju, a komplicirana struktura romana odaje trivijalni žanr koji naseljuje — pripovijest o velikim masonskim urotama. Ključno je mjesto romana ubojstvo arhivara Luca Gracijana, njegov rođak, Boris Kolak, traži razlog ubojstva u pismu koje mu je Luc ostavio — pismu koje će ga natjerati da promijeni ime i odseli iz Pariza. Pismo neće rasvijetliti razloge serijskih zločina, ali će odgovoriti na niz pitanja Velike Povijesti, događaje kao što su: Francuska revolucija, pad Berlinskog zida, rat na Balkanu:

»Pogledajte vašu zemlju, pa nesretnu Bosnu, Čečeniju, pogledajte kako kapuljače dolaze. Kako se podiže desna plima zakrabuljenih i kako svijetu opet netko uredno pedantno prijeti, namješta igru, i potom još pedantnije broji mrtva tijela.«

Shvativši zakonitosti povijesti Gracijan se pita:

»Što je s Redom... Gdje mu je danas sjedište? I prekrivaju li poradi nečeg kapuljače opet oči?«

Ozbiljnost s kojom se tretira motiv masona ne dopušta da ga promatramo kao eventualni ironijski komentar autorice o zakonitostima velike povijesti kao velike priče, ili tomu slično. Ne riješivši ni jednu aktantsku situaciju, Iris Supek Tagliaferro završava roman gledajući u magičnu kuglu: budućnost je dvije tisućite i neke, kada po Europi mahnitaju ratovi, a sve zbog neke vješte ruke koja je prekrajala granice i iseljavala narode uz pomoć stare razbijačke tehnike.

Jedini je slobodni teritorij Portugal, kamo se sele i preživjeli likovi: posljednji Grazziani — Boris Kolak, defektologinja na koju je roman zaboravio i njezina najmilija štićenica — još jedan lik za čiju je izgradnju autorici romana ponestalo snage.

Urok modernoga svijeta od Francuske revolucije naovamo ovim romanom zadaje i posljednji udarac slobodnoj Europi. No, dok rat još nije zahvatio sve krajeve, ostaje nerazjašnjeno pitanje kako književna kritika stoji u odnosu na velike kapuljače?

Katarina Peović Vuković