Ničija zemlja

No Man's Land, 2001, red. Danis Tanović

Bosna i Hercegovina u 1993, za vrijeme najžešćih borbi između zaraćenih strana i jednostavna priča o dva sukobljena vojnika — Srbina Nina (hrvatski glumac Rene Bitorajac) i Bošnjaka Chikija (vrlo omiljeli Branko Đurić, kod nas poznati Đura iz Top liste nadrealista), koji se igrom slučaja zateknu u istom rovu između dvije zaraćene strane — na ničijoj zemlji, zajedno s ranjenikom koji leži na odskočnoj mini (Filip Šovagović). To je koncizni scenarij, dobitnik nagrade na Canneskom festivalu za 2001. godinu, a film, o kojem se pisalo i u prošlome broju »Vijenca«, naišao je na odličan prijem publike i prigodom ovogodišnjeg prikazivanja u sklopu Motovunskog filmskog festivala. Po otužnoj ogoljelosti i pustoši krajolika, te pokušaju prenošenja antiratne proklamacije možda najsličniji Russelovom Tri kralja, (nešto manje finskoj Zasjedi), više negoli ijednom drugom recentnom američkom ili europskom ratnom spektaklu (čitaj: Pearl Harbour, Neprijatelj pred vratima, Spašavajući vojnika Ryana), Ničija zemlja možda bi bio zgodan i za uprizorenje u obliku kazališne predstave, s malim brojem likova i minimalističkom radnjom.

Ovaj prvi cjelovečernji film belgijskog studenta Danisa Tanovića, koji danas živi u Parizu, ironijski se i cinično odnosi i prema balkanskoj situaciji, baš kao i prema Europi, reprezentiranoj kroz jalove UN-ove snage (na čelu s karakternim britanskim glumcem Simonom Callowom — Zaljubljeni Shakespeare, Notting hill, Amadeus), te znatiželjnu novinarku željnu vrućih vijesti, koju sjajno nosi izvrsna Katrin Cartlidge (Lomeći valove, Prije kiše). Sakupivši ekipu odličnih hrvatskih, srpskih, bosanskih, ali i europskih glumaca, Tanović je u koprodukciji nekoliko zemalja sugestivno i satirično uspio prenijeti bizarnost sudbina u ludilu rata.

Katarina Marić