Neprilagođeni Skandinavci

Međunarodni filmski festival u Haugesundu, Norveška

U Haugesundu, gradiću od tridesetak tisuća stanovnika na jugozapadnoj norveškoj obali, održan je od 25. kolovoza do 1. rujna 29. međunarodni filmski festival na kojem je u službenoj konkurenciji prikazano trideset filmova iz trinaest zemalja, a izvan nje program novog kanadskog filma i novih kretanja u Europi, posvete Marylin Monroe i Stanleyju Kubricku i program po izboru kritičara iz raznih zemalja koji su trebali ne samo izabrati jedan film iz svoje kinematografije nego pregledati i izbor od petnaestak novih filmova iz skandinavskih (ili kako tamo kažu nordijskih zemalja) te — što je posebice zanimljivo i o čemu bi se možda moglo razmišljati i u Puli — o njima javno, u prisutnosti i u filmaša koji su te filmove radili, iznijeti svoje mišljenje. Ne samo da je to dobrodošao, drukčiji pogled izvana nego će vjerojatno ti kritičari svoja mišljenja o skandinavskim filmovima uobličiti i u tekstove koje će objaviti u svojim sredinama i na taj način popularizirati skandinavske filmove. Da oni to zaslužuju, našoj je publici uz sustavno prikazivanje skandinavskih filmova na HTV-u te svjetski uspjeh Larsa von Triera (a prije njega i niza drugih velikih skandinavskih filmaša) mogao pokazati i izniman uspjeh filmova Zajedno, 101 Reykjavik i Aberdeen na ovogodišnjem pulskom festivalu.

Svi su oni prošle godine prikazani u sekciji Novi nordijski film, kojom uz sekciju Novi nordijski dječji film (gdje su Skandinavci vrlo uspješni, ali i žanrovski neobično određeni, jer su u toj kategoriji i filmovi za omladinu, ali i oni u kojima su djeca i mladi glavne uloge, pa makar film bio ponajprije namijenjen odraslima) tradicionalno započinje festival u Haugesundu. Tako je i ove godine u tri dana prikazano u te dvije sekcije tridesetak izabranih filmova u kinu, a na videu su bili dostupni i ostali od sedamdeset cjelovečernjih filmova snimljenih u Norveškoj, Švedskoj, Finskoj, Danskoj i Islandu, što je zaista nevjerojatno brojna i bogata produkcija za područje na kojem živi oko 22 milijuna stanovnika. Ta su tri dana bila dobrim dijelom usmjerena na strane goste, kojima su organizatori platili ne samo boravak tijekom ta tri dana nego i povratne avionske karte do Haugesunda. A gostiju je bilo stotinjak, uglavnom kupaca (distributera i urednika televizijskih filmskih programa) i producenata, koje se i na taj način nastoji animirati za koprodukcije sa skandinavskim kinematografijama. Da bi takav prodor u svijet uspio, potrebno je imati ne samo odličnu organizaciju i jasne ciljeve te profil festivala nego i kvalitetne filmove, a to Skandinavci imaju već godinama, što rezultira i velikom gledanošću njihovih filmova i u vlastitoj sredini. Tako je u Norveškoj (koja ima stanovnika otprilike kao Hrvatska) posljednjih godinu dana četvrtina kinoulaznica prodana za norveške filmove, pa je tako Cool and Crazy, izvanredan cjelovečernji dokumentarac Knuta Erike Jensena o muškom pjevačkom zboru u malom ribarskom naselju na krajnjem sjeveru Norveške, vidjelo više od petsto tisuća gledatelja, a toj se brojci približio i igrani film Elling redatelja Petera Neesse. Za tumačenje naslovne uloge u tom djelu o dvojici prijatelja koji se nakon duga boravka u psihijatrijskoj klinici nastoje uklopiti u svakodnevni život i prevladati strahove od svakodnevice Per Christien Ellefsen dobio je nagradu za najbolju mušku ulogu, jednu od četiri koje se dodjeljuju za ostvarenje u skandinavskoj produkciji u posljednjih pola godine (za drugu polovicu godine nagrade će biti podijeljene na međunarodnom festivalu u Göteborgu). Najboljim filmom proglašena je švedska Nova zemlja redatelja Geire Hanstena Jörgensena, kojoj je pripala i nagrada za najbolji scenarij (Peter Birro i Lukas Moodysson). To je neobičan, vrlo ganutljiv, ali i duhovit film ceste o bijegu četrdesetogodišnjeg Iranca i petnaestogodišnjeg Somalijca, koji u strahu od deportacije lutaju Švedskom u društvu s nekadašnjom Miss Švedske, pokušavajući se bez mnogo uspjeha uklopiti u to naizgled vrlo humano društvo. Nagradu za najbolju žensku ulogu dobila je Bara Sommerfeld za ulogu osamnaestogodišnje Iranke odrasle u Švedskoj, koja nastoji živjeti u skladu s normama te sredine u filmu Iranca Reze Baghera (koji od 1976. živi u Švedskoj) Staklena krila. Za tim nagrađenim djelima nimalo ne zaostaju ni žestoka finska obiteljska kronika Zmajevi nad Helsinkijem Petera Lindholma, danska romantična komedija s elementima akcijskog filma (koja nerijetko pobuđuje asocijacije na Tri muškarca Melite Žganjer) Monin svijet Jonesa Elmera, veliki hit u švedskim kinima Jalla! Jalla! Josefa Farese o neobičnim doživljajima dvojice mladih čistača parkova te film San o mladoj djevojci iz provincijske radničke sredine koja pobjeđuje na natjecanju za Miss, koji bi po glumcima, temi i ambijentu bio sjajan primjer novoga britanskog realizma da nije rađen u švedskoj produkciji (producent i scenarist je Šveđanin Reider Jönsson) s jednim od najzanimljivijih mlađih švedskih redatelja Mikaelom Hylinom.

Svi ti najbolji filmovi (pa i mnogi koji ne zaostaju mnogo za njima) imaju zajedničko obilježje, koje danas očigledno prevladava u skandinavskim kinematografijama, a to je bavljenje problemima koji muče pojedince (a najčešće su to mlade osobe koje tek sazrijevaju ili stranci) u njegovim ne uvijek uspješnim pokušajima da se integrira u društvu visokog standarda, utemeljenu na načelima humanizma i razvijene demokracije, koji se ipak u stvarnom životu ne potvrđuju baš uvijek.