Vijenac 196

Ples

47. Splitsko ljeto

Nečega previše ili nešto nedostaje

U plesu nije presudna tzv. pamet, naravno da su pametni dobrodošli, presudan je talent, kreativnost, ono nešto što zanat čini umjetnošću, ono nešto što opčinjava i onda kad se ne sviđa pameti

47. Splitsko ljeto

Nečega previše ili nešto nedostaje

U plesu nije presudna tzv. pamet, naravno da su pametni dobrodošli, presudan je talent, kreativnost, ono nešto što zanat čini umjetnošću, ono nešto što opčinjava i onda kad se ne sviđa pameti

Ljeto je. Vrelo, najvrelije u posljednjih pedesetak godina. Tako kažu metereorolozi. Govorilo se i da će 47. Splitsko ljeto biti vrelo, vrelije od drugih. Da će se pamtiti. No, iz plesne ponude pamtit će se malo.

Caught in the Act

Od pedeset i dvije izvedbe raznih kazališnih izraza, poetika i estetika, vidjeli smo šest plesnih (tri naslova po dvije izvedbe). Prva predstava stigla je iz Danske. Dansenscenen iz Kopenhagena predstavio se s dvije jednočinke spojene u cjelovečernju izvedbu. Tim Rushton, koreograf koji radi u Danskoj, Nizozemskoj, Engleskoj pokazao se više duhovitim nego darovitim koreografom. U prvom dijelu, nazvanu Microcosmos, tri žene, plesačice (Rosenzweig, Tarpgaard i Sanders), plesom, riječima i zvukom grade mikrokosmos žene i kao pojedinačne osobnosti ali i kao jedinstvo u omeđenu, ograničenu prostoru od desetak četvornih metara. I iako se u ostvarivanju ili izvođenju te ideje sve čini kako treba i koliko treba, ipak nešto nedostaje. Ili je nečega previše. (U oba slučaja riječ je o plesu.) Nedostaje koreografske imaginacije, jer na čudan način čini mi se da sam baš te pokrete gledala više puta.

U drugom dijelu, Caught in the Act, u kojem se ples koristi malo (riječ je više o mimi) a veliki dio je projekcija crno-bijelog filma po uzoru na Chaplina, Rushton i Vidar Hansen — izvođači i autori duhovito govore o mikrokozmosu dva muškarca uhvaćena u činu ljubavi. I bez obzira na nedostatke, ta večer svakako je bila zabavna, ali nije donijela ništa što bi ostalo zapamćeno.

Casino Paradis

Zatim je HNK Split premijerno izveo Casino Paradis u koreografiji Gagika Ismailiana. Njegova druga predstava u Splitu bitno je drukčija od prve, Citadele, koju čak i oni kojima se nije svidjela pamte. Ovaj put Ismailian je htio zabaviti publiku, upozoriti je na teškoće i rizičnost profesije plesača, ukazati na svijet koji je postavio neke vrijednosti prema kojima teži i ravna se, a one su krive i vode nas putovima na kojima ne možeš sresti Ljubav, Milosrđe, Nježnost... Htio je u besmislu pronaći smisao. I gotovo je uspio. Uspio je biti zabavan u drugom dijelu, sjajno je koreografirao nekoliko brojeva u kojima se nasmijao idealu Barbie-ljepote, šokirao nas odnosom prema ljubavi koju konzumiramo kao fast-food. Nije uspio biti snažan kao u Citadeli, jer je možda htio previše toga reći u predstavi koju je zamislio kao niz recikliranih trenutaka življenja. Redao je glazbene brojeve, hitove iz šezdesetih koji su ujedno i zasebne slike. Takva struktura teško može izdržati dva sata, a da na trenutke ne bude dosadna ili nezanimljiva.

Iako nećemo pamtiti predstavu kao cjelinu, Gagik Ismailian ostavio je za pamćenje koreografiju broja na skladbu Mister Bunglea Retrovigo u izvedbi Albine Rahmatuljine i Dmitrija Rodikova. Ansambl splitskoga Baleta još je jednom potvrdio da može uspješno plesati predstave suvremenoga plesnog izraza, te da nema nikakva razloga vraćati ih u 19. stoljeće, i to na špici. Jer upravo je to ono što im ne ide najbolje.

Diderotov nećak

Treća predstava koprodukcija je mnogih i raznih institucija, između kojih se našlo i Splitsko ljeto i Karantena iz Dubrovnika i Bad Co. iz Zagreba itd., itd. Slučaj koji se nekim čudnim slučajem nazvao i plesnim, naslovljen je Diderotov nećak ili Krv nije voda u režiji Sergeja Pristaša. Taj slučaj toliko je želio biti avangardan u mišljenju da je zaboravio osnovno, a to je izvedba. U plesu nije presudna tzv. pamet, naravno da su pametni dobrodošli, presudan je talenat, kreativnost, ono nešto što zanat čini umjetnošću, ono nešto što opčinjava i onda kad se ne sviđa pameti. Ali najprije treba izučiti zanat.

Istina je da je mlada publika burno pljeskala, ali je istina i da danas u Splitu možeš prodati svašta. Nije Split kriv. On naprosto i prosto već dugo vremena nema ništa što bi bilo za pamćenje. Pa kako će onda prepoznati?

Nina Šegvić

Vijenac 196

196 - 6. rujna 2001. | Arhiva

Klikni za povratak