Nebo od stakla

New York je ovoga ljeta nedvojbeno središte arhitektonskog globusa. Pored spektakularne Gehryjeve retrospektive istodobno traju čak dvije izložbe radova majstora arhitekture dvadesetog stoljeća, Ludwiga Miesa van der Rohea (1886-1969) — Mies in Berlin, otvorena do 11. rujna u Muzeju moderne umjetnosti i Mies in America, koja traje do 23. rujna u muzeju američke umjetnosti Whitney

Ideja o dvije paralelne izložbe, od kojih svaka fokusira jedno razdoblje u karijeri velikog arhitekta, rodila se u glavi Phyllis Lambert, prve direktorice i predsjednice Kanadskog arhitektonskog centra, koja je i kustosica izložbe u Whitneyju, dok su onu u MoMA-i osmislili Terence Riley, šef muzejskog Odjela za arhitekturu i dizajn, te Barry Bergdoll sa sveučilišta Columbia. U kontekstu recentnih neomodernističkih tendencija ponovni uvid u cjelovit opus jednog od najvažnijih protagonista herojskog razdoblja moderne nije samo opravdan nego i nužan.

Miesov inventivni prinos modernoj arhitekturi obično se veže uz dvije tipologije iz američke faze — čelično-stakleni neboder, kristalizaciju jedinstva strukture i forme, te horizontalni slobodnorasponski paviljon, čija univerzalna prostornost znači materijalizaciju znamenite maksime less is more. Njegova racionalna, geometrijski čista arhitektura savršenog detalja (God is in the details), kulminirala je u zgradi Seagram (1954-58). Kanonsko ostvarenje korporacijske arhitekture silno je utjecalo na arhitekturu staklenih nebodera što su dramatično izmijenili siluete suvremenih svjetskih gradova. No brojni sljedbenici nisu se uspjeli približiti bezvremenom skladu Miesova remek-djela, ispod čijeg se naizgled formalističkog minimalizma i objektivizirane fizičke zbilje industrijskog građenja krije težnja oslobođenom humanizmu i metafizička dimenzija osobnog uvjerenja u arhitekturu kao Schinkelovski Baukunst i kulturni čin par exellance, što duguje europskim korijenima.

Mies in Berlin istražuje njegovih tridesetak njemačkih godina, od dolaska u Berlin iz rodnog Aachena 1905. do emigracije u Ameriku 1938, prateći evoluciju Miesova vokabulara od tradicionalnog izraza po uzoru na neoklasicizam Schinkelschule i Behrensa, preko avangardnih projekata u kojima anticipira osnovna načela moderne arhitekture, do jezika sinteze u remek-djelima prvoga razdoblja — paviljonu Barcelona i vili Tuggendhat.

Efekti kinetičkih odraza

Odmak od romantičnog neoklasicizma nastupa na početku dvadesetih, kada Mies aktivno sudjeluje u avangardnim krugovima kao član Novembergruppe (osnovane 1918) i urednik časopisa G (Gestaltung). U projektima dvaju staklenih nebodera (1919-21), na tragu ekspresionizma Brune Tauta i Scheerbartove Glasarchitektur, istražuje efekte kinetičkih odraza na staklenoj envelopi, koncipirajući prototip arhitekture kože i kostiju, što će oprostorenje doživjeti tek u američkoj fazi. Odmak od ekspresionizma nastupa u projektu uredske zgrade (1922) gdje betonski skelet omata horizontalnim potezima betonskih parapeta i vrpčastih prozora, a utjecaji Wrighta i De Stijla očigledni su u projektu ladanjske kuće od opeke (1923) u kojoj je horizontalni centrifugalni raspored preteča slobodnog plana. Godine 1927. Mies sudjeluje, kao autor urbanističkog rješenja i najveće zgrade, u realizaciji znamenitog Weissehofsiedlunga, prve međunarodne manifestacije nove arhitekture internacionalnog stila. U sklopu Svjetske izložbe u Barceloni (1929) podiže Njemački paviljon, po mnogima najljepšu građevinu prošloga stoljeća. Jednoetažna građevina, s jedinom namjenom samoprezentacije, položena je na klasični kameni postament. Unutrašnje i vanjsko spaja fluidni prostorni kontinuum što teče između asimetrično postavljenih slobodnostojećih zidova-platna od zelenog mramora, oniksa i staklenih skrinova iznad kojih lebdi krovna horizontala nošena križnim kromiranim stupovima. Strogost geometrije omekšana je odrazom u vodi dvaju bazena, a jedinu opremu čini nekoliko komada kožnatih stolaca Barcelona, te skulptura Georga Kolbea Svitanje.

No umjesto zore novoga doba taj savršeni hram moderne arhitekture bio je labuđi pjev Weimarske republike s kojom je zgasnuo i Bauhaus (1933). Zbog političkih (ne)prilika njegov posljednji direktor, Mies van der Rohe, emigrirat će u Chicago 1938, gdje započinje drugu karijeru prezentnu na izložbi Mies in America.

Paralele i horizontale

Suočen s novim izazovima, tada već pedesetdvogodišnjak, prihvaća mjesto direktora tehničkog instituta u Chicagu. Na prvom velikom projektu, sveučilišnom centru IIT (Chicago, 1939-46) istodobno će razriješiti složenu urbanističku zadaću i kreirati novu estetiku, zasnovanu na tehnologiji najpotentnije svjetske industrije. Logičnom i efikasnom uporabom materijala (čelični nosači i velikoplošno staklo) Mies razvija novi vokabular uzdignut do razine poetike u ostvarenjima dvaju apartmanskih tornjeva Lake Shore Drive (Chicago, 1948-51), njegovih prvih realiziranih staklenih višekatnica, te ikoni epohe, kućici za dr Farnsworth (Plano, 1945-51). Svedena na dvije paralelne horizontalne plohe oslonjene po rubu u osam čeličnih stupova koje zatvara stakleni zid-zavjesa, ta apoteoza ideje gotovo ništa (beinahe nichts) ispunjenje je Miesove opsesije univerzalnim prostorom (interijer=jedna soba) i idejom ekspresije strukture.

Njezin pandan u tipologiji visokih zgrada njujorški je Seagram Building. Kvintesencija nebodera, fino istkana oplošja od bronce i smeđeg stakla, aksijalnom postavom u dubini simetrične plaze evocira klasicistički senzibiltet, još naglašeniji u jednoprostornim paviljonskim zdanjima Crown Hall IIT-a (1950-56) i Nove nacionalne galerije u Berlinu (1962-68), kojom doslovno i simbolički zatvara krug svoje karijere. Mistična praznina oslobođene prostornosti natkrivena je krovnim rešetkastim diskom poduprtim s osam čeličnih stubova, elevirana na veličanstveni granitni podij. U jedinstvu prostora i strukture ostvarena je sublimacija Miesove ideje o »umjetnosti građenja kao prostornoj ekspresiji duhovno povezanoj s vremenom«.