Naglasci

Kvare li ruralni Dinarci hrvatske naglaske?

Pogrješnih, to jest nesustavnih naglasaka čujemo oko sebe mnogo, svaki čas. Dobrim su dijelom to pojedinačni krivi akcenti, ali ponekad se grupiraju u skupine istovrsnih. Htio bih govoriti o dvjema takvim skupinama loših naglasaka. One su u biti suprotne jedna drugoj, ali predstavljaju zapravo dvije krajnosti u opoziciji prema jednoj te istoj hrvatskoj naglasnoj stvarnosti, koju bismo mogli nazvati klasičnom, ali zbog određene kompromitiranosti toga atributa nazvat ćemo ju samo normativnom. Naime, normativna hrvatska akcentuacija poznaje na jednosložnim riječima samo silazne naglaske, na prvim slogovima sve naglaske, na srednjima samo uzlazne; posljednji su pak slogovi uvijek nenaglašeni, a nenaglašene dužine moguće su samo iza akcenta. To je zapravo općenovoštokavska akcentuacija, koju je Daničić samo opisao u smislu općih načela, ali konkretno ih je za pojedine riječi i oblike primjenjivao prema istočnonovoštokavskoj naglasnoj praksi. Maretić i drugi takozvani »hrvatski vukovci« proglašavali su klasičnima ne samo same novoštokavske naglasne zakone nego i Daničićevu konkretnu primjenu u svim detaljima. Zato je naziv »klasična akcentuacija« unekoliko kompromitiran.

Sustavno nametanje

Zbog ljudske sklonosti da se s prljavom vodom baca i dijete u dijelu hrvatske javnosti uvijek je bilo stanovitog neraspoloženja prema normativnomu naglašavanju kao takvomu, a ne samo prema maretićevskomu sustavnom nametanju istočnonovoštokavskih, to jest srpskih akcenata tipa npr. želímo, m#ne, za m#ne umjesto zapadnonovoštokavskih, to jest i hrvatskih tipa ž#lomo, mXne, zŕ mene. Naravno, to su samo najuočljiviji primjeri, danas već i prevladani, ali zapravo ih ima još bar nekoliko desetaka, o čemu drugom prilikom. Drugi je povod sličnoga nezadovoljstva zabluda nekih hrvatskih ne samo intelektualaca da je normativna akcentuacija kao takva zapravo srpska. Do te su zablude dolazili hrvatski neštokavci i nenovoštokavci koji su zapažali da njihovi neposredni regionalni susjedi iz srpske manjine govore novoštokavski, dakle drugačije od njih, a s hrvatskim novoštokavskim krajevima ti loši zapaživači nisu imali bližih veza.

Treći je motiv ne nov, ali u posljednje je doba bez sumnje prilično ojačao. Riječ je o shvaćanju da novoštokavskom akcentuacijom govore samo seljaci, ili kako je sada aktualno reći, ruralni Dinarci. Reći komu da je Dinarac danas je gotovo uvreda. »Protudinarsko« raspoloženje ima dva poticaja. Prvi se nadovezuje na već izneseno, to jest, riječ je o zabludi da je »dinarstvo« tipično za srpsku naciju, a zapravo, ljudi iz dinarskih krajeva imaju u cjelini hrvatske nacije veći udio nego u cjelini srpske i u Zagrebu je svaki naraštaj »dinarskiji« (ujedno i novoštokavskiji) od prethodnoga, a u Beogradu je obratno. Moram priznati da je pomalo mučno raspravljati na ovaj način, no kada se radi o predrasudama i zabludama, bilo kakvima, treba ipak iznijeti činjenično stanje.

Postoji još jedan poticaj za protururalna i protudinarska usmjerenja. On nema međunacionalne nego unutarhrvatske motive. Tu je u pitanju shvaćanje da naši Dinarci nameću ruralna mjerila, da u civilizacijskom ali i gospodarskom pogledu vuku Hrvatsku prema dolje, da njihov jezični tip ne može biti modelom za suvremeni standardni jezik, koji je urbana, moderno kulturna pojava, itd., itd., a sve to vrijedi u prvom redu za akcentuaciju, koja mora biti urbana, suvremena, kolokvijalna, ne tamo nekakvo gorštačko zavlačenje. Traži se dakle da navodni moderni urbani razgovorni naglasci zamijene dosadanju normativnu akcentuaciju.

Različiti gradski akcenti

Nevolja je u tome što nema općehrvatske gradske razgovorne akcentuacije. Uzmemo li u obzir samo najveće gradove, nemoguće je naći nešto što je zajedničko zagrebačkomu, riječkom, splitskom i osječkom gradskom razgovornom naglasku. A onda još Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Pula, Karlovac, Varaždin, Brod, da ne nabrajam dalje (Mostar se pak i ne usuđujem, spomenuti, ili čak Travnik). Pa tu su onda razne četvrti u istome gradu, razni društveni i obrazovni slojevi, razni naraštaji. Jedino što je stabilno, poznato, nedvojbeno, provjereno, sustavno — ipak je samo sada već tradicionalna hrvatska normativna akcentuacija na novoštokavskoj osnovi.

Sve iznesene tendencije djeluju na isti način i rezultati toga djelovanja mogu se svakodnevno čuti ne samo u životu nego i na hrvatskoj televiziji. O tome bi se moglo mnogo govoriti, a zadržat ću se samo na jednoj konkretnosti, na prodoru naglasnog tipa rmbHr, genitiv rmbHra (u praksi najčešće čak rmbara) među imenice tipa zědHr, zidára. Nedavno sam od jedne zagrebačke gospođe čuo da se sa zmdarom složila o cijeni radova. Osmjelio sam se napomenuti kako je ispravno hrvatski zidárem, možda i zidárom, ali nikako *zmdarom. Naravno, doživio sam uvrijeđenu reakciju.

Slično je s imenicom kěpHr, genitiv kipára, koji se i na televiziji često čuje u obliku kmpar, kmpara, možda po uzoru na ispravne oblike slmkHr, slmkHra (uz izostavljanje dužine). Oba hrvatska jednojezična rječnika, onaj u izdanju Leksikografaskoga zavoda i »Školske knjige« i onaj u izdanju »Novoga Libera« imaju kěpHr, kipára, tako i akcentuirani dvojezični rječnici, a samo u glomaznome Hrvatskom jezičnom savjetniku iz 1999. imamo kmpHr, kmpHra. Tu su dva naglasna tipa: prema slmka dolazi slmkHr, slmkHra kao što prema rmba imamo rmbHr, rmbHra, ali prema kîp dolazi kěpHr, kipára kao što prema zîd imamo zědHr, zidára. To je malo pojednostavljeno, ali može poslužiti.

Nesustavni naglasci opisanoga tipa polako napreduju. Već sam čuo vćjnika umjesto vojníka, no još se nisam sreo s oblicima *sXljaka, *jşnaka umjesto seljáka, junáka, ali tko zna, možda na njih naletim već sutra. Naša je televizija imala u kolovozu zanimljivu seriju o religijama. U emisiji o Muhamedu i islamu redovno se izgovaralo, bez iznimke, samo mslam, mslama umjesto ěslHm, isláma. Možda je to bila čak svjesna odluka.

Štetne zablude

Sve u svemu, očito je da postoje različiti motivi za otpor prema normativnoj akcentuaciji, koju neki doživljavaju kao ruralnu, »dinarsku«, a neki čak kao nehrvatsku. Mislim da sam pokazao neosnovanost sličnih zabluda, a nadam se i njihovu štetnost za stabilnu jezičnu kulturu. No nesumnjivo je da je sama pojava u usponu, nekada se sličan otpor zadovoljavao traženjem da se prihvati izgovor primjerice studXnt, profXsor umjesto stůdent, prňfesor. Od takvih je zahtjeva, bar za glavninu primjera, većina već odustala. No danas se traži mnogo više.

Na početku je rečeno da postoje dva međusobno suprotna i izvorišta i načina ostvarivanja za neke skupine sustavnih nenormativnih naglasaka. O jednoj je danas bilo riječi, za drugu su pak krivci upravo »ruralni Dinarci«. Jer uz krive optužbe ima i opravdanih. O njima u sljedećem prilogu.