Motovunska oaza neholivudske produkcije

Motovunska oaza neholivudske produkcije

Nakana je motovunskog festivala da se izmjenom ideja i ljudi virus Europe uhvati i ovdje, da dream-house koji smo napravili pokuša pomoći toj biljci koja se zove hrvatski film, da možda izađe iz staklenika i pokuša na svježem zraku...

Možete li nam nešto više reći o nastanku Motovun film festivala? Zašto je odabrano upravo ovo mjesto, koji je bio početni koncept i koji su temeljni razlozi zbog kojih je festival pokrenut?

— Geneza festivala bila je na brijegu iza mojih leđa, gdje se smjestio gradić Grožnjan koji je davnih šezdesetih nanovo otkriven. Taj gradić živio je nekoliko života i zatim tragično poginuo i ostao prazan nakon Drugog svjetskog rata. Nakon šezdesetih Krsto Hegedušić sa svojim majstorskim radionicama, a zatim i mnogi drugi, počeli su otkrivati taj gradić. Tamo je 1994. osnovana Imaginarna filmska akademija, neka vrsta dream-housea u kojoj su se polako pripremale ideje i projekti, kroz koju je prošlo tristotinjak studenata iz preko dvadeset i pet zemalja svijeta. U tom smo prostoru osim filmskih počeli pripremati i neke druge projekte. Tako je iz dokumentarne radionice i četiri imaginarne radionice nastala producentska udruga Factum, danas jedan od najjačih proizvođača dokumentarnih filmova Hrvatske.

Sljedeći projekt koji je na terasi u Grožnjanu smišljen i stvoren jest i festival u Motovunu. Činilo nam se da je Grožnjan mjesto tišine i rada, a da bi Motovun sa svojom arhitekturom i predivnim terasama bio idealno mjesto za vanjske aktivnosti, za neku svečanost, za ono što se u ovim krajevima zove fešta i oko čega se ljudi vole skupiti. Film je bio to ljepilo oko kojeg smo se skupili. Pokušali smo ga od početka formirati kao mjesto na kojem se može vidjeti ono što se na normalnom kinorepertoaru teško vidi. Ne samo naš kinorepertoar nego i svjetski u vlasništvu je devedeset do sto filmova godišnje proizvedenih od velikih studija, jer njihova su ulaganja u reklamu dostigla mjere koje više nitko nikad ne može pobiti. Tako se i nama činilo da je potrebno osnovati festival koji bi prikazivao filmove koji se ne mogu probiti u ta kina.

Sama Južna Amerika proizvodi neizmjernu količinu izuzetno zanimljivih filmova koji nisu holivudski proizvodi, Europa ima istu situaciju teškog ulaska u kina, kao i Azija i sve ostalo. Odlučili smo napraviti mali prozor u malom gradu i stvoriti mali festival. Na tom osnovnom konceptu rađen je Motovun, dakle kao prozor u svijet. S druge strane, čovjek je svjestan da kada kreće u takav projekt, kada otvara prozor u svijet, to znači da se moraju otvoriti i neka vrata i omogućiti da ovo što je ovdje ide van; jer svi internacionalni festivali imaju prvenstvenu namjeru afirmirati neke nacionalne kinematografe. Oni se umataju u razne ambalaže na razne načine, ali i Cannes kao najveći svjetski festival panično se trudi promovirati francuski film, uza sve ostale... Naravno da je to nakana od samog početka i motovunskog festivala da se izmjenom ideja i ljudi taj virus Europe uspije uhvatiti i ovdje, da dream-house koji smo ovdje napravili pokuša pomoći toj biljci koja se zove hrvatski film, da možda izađe iz staklenika i pokuša na svježem zraku...

Je li uspjeh festivala bio očekivan?

— I jest i nije. Zapravo je mala fešta prerasla u događaj gdje svaku večer nekoliko tisuća klinaca dolazi gledati sve što nudimo, sve što ovdje otvorimo, a toliko ljudi nismo očekivali. Tu je nekoliko elemenata odigralo svoju ulogu. Ništa ne raste u zrakopraznom prostoru, sve ima neku i vremensku i društvenu konotaciju oko sebe. Ovaj festival nastao je u trenutku kada je devedeset i devete film još uvijek bio samo na jednoj strani, a svi koji nisu bili na toj strani bili su ružna pačad ove kulture. U tom pokušaju da se otvori jedan mali prozor, strašno puno ljudi — puno više nego što smo očekivali, zalijepilo se i htjelo ući u taj prozor. Prema tome dobili smo strašno veliku podršku koju nismo očekivali. Da nije bilo prokletstava tadašnjeg Ministarstva kulture, koje nas je tako kroz novine pokušalo učiniti nedoličnim i nepristojnim, mi vjerojatno ovaj festival ne bismo doveli do ovih razmjera, i ne bi dobili strašnu potporu i ljudi i sponzora, jer svi su nekako željeli biti umiješani u to.

Mislim da su u Ministarstvu krivo ocijenili vrijeme, jer to nije više devedeset i prva, a ljudi su htjeli vidjeti nešto drukčije. Važno je bilo da festival ne uplovi u jeftine političke vode, jer je to ovdje vrlo potrošna roba. Koncept Imaginarne akademije ovog festivala jest pogled na kulturu gdje politika jest jedan element, ali ne i presudni. Htio bih preživjeti puno ministarstava i ministara s ovim projektom, i ne bih se htio vezati ni za koga, jer mislim da je to vrednije od toga. Ja sam čin pravljenja filma smatrao vrednijim od politike, pa tako i čin veselja oko pravljenja filma, a što se festivala tiče mislim da je to nešto izuzetno i zato se s tim bavim. U cijelom tom sklopu vrlo je važno naći svoju publiku, naći svoju komunikaciju, te da ovo bude jedna vrsta pedagoške poeme koju netko može i ne mora pretvoriti u dijalog. Ovo je za sada monolog. Mi predlažemo jedan mogući pristup tom događaju, tj. kinematografiji. Nismo još našli sugovornika, a tzv. oficijelne strukture sklone su manje-više stalno istom i možda će jednom netko imati hrabrost ući u dijalog.

U toj mjeri meni je bilo strašno važno da se pokrenu i programi oko ovog festivala, a to je njegov sastavni dio — od predstavljanja Lidije Bastijančić danas kao najvažnije i najznanije Istrijanke u Americi vezane za jedan vrlo važan segment življenja, a to je hrana, do rada bendova, do fakovaca koji ovdje čitaju, do pravljenja filmova. Željeli smo da čitav program bude na nivou događaja, ne na nivou festivala. Fakovci su jučer tvrdili da filmovi ovdje smetaju i narušavaju idilu ostalih događanja i druženja, ali da sve to bude paralelno i jednako važno, da taj splet stvari bude jedna vrst događaja koja ima svoj odnos prema kulturi, a s druge strane da govori o nekom veselju i da se ta neka strašna natmurenost našeg kulturnog događaja pretvori u veselje. Ne vjerujem da se bez veselja išta može roditi i funkcionirati. Ne želim trošiti riječ veselje, već me sram za zloupotrebu te riječi. Mislim da ta riječ sublimira i ujedinjuje ono što bismo mi ovim predstavama htjeli.

Zašto ste onda za otvaranje odabrali vrlo tmuran i težak film s tematikom ratnih trauma, Dečko kojem se žurilo, kad je on u kontrastu s motovunskom atmosferom veselja koju zagovarate?

— Dugo sam razmišljao da li sa tako teškim filmom otvoriti festival, i to iz nekoliko razloga. Dvije sam godine tražio nacionalni produkt koji bi čovjek ovdje mogao pokazati s punim plućima i kazati: evo, to je ova zemlja proizvela, to treba svjetu pokazati. Po mom i po ukusu ljudi s kojima radimo nismo našli takav film. Bilo je lijepih i dobrih filmova, ali kad sam vidio ovaj, činilo mi se da je to ono što sam tražio, da film ima neku hrabrost, neku ljudsku otvorenost koja ide do kraja. Rađen je na način produkcije koja se meni čini kao mogući spas ove kinematografije, a u sebi ima nekoliko konotacija. S druge strane, mislim da je publika koju smo stekli spremna i na gorke pilule. Taj film ima tu gorku pilulu i daruje je s nekom čudnom nadom da život ima smisao, što mislim da je najljepše što je taj film napravio. Na kraju se dogodila priča o Pepeljugi — redateljica tog filma bila je tu dvije godine sa šatorima i nadala se da će doći do trga. To je priča s hepiendom i mislim da je ona zaslužila da film otvori festival, te da time kažemo da mi želimo biti taj prozor hrvatske kinematografije. Iako smo vrlo selektivni i vrlo pažljivi, uvijek imamo svega nekoliko filmova iz hrvatske kinematografije. Imamo vrlo suženu, ali izuzetno jaku reprezentaciju. Mislim da je hrvatski film danas u situaciji da ga, ako ga svedete na najbolje, možete i pokazati.

Je li festival možda već nadmašio kapacitete Motovuna kao mjesta?

— Naravno da jest. Naravno da bi ovaj festival bilo puno lakše voditi negdje gdje čovjek ne mora potrošiti četiri sata da bi pronašao dva čavla, a mi smo na vrhu brda do kojeg je vrlo teško doći i gdje svatko tko dolazi ulaže ogroman napor. Tvrdim da je svatko tko se popeo na ovo brdo donio golemu želju da mu se nešto dobro dogodi; uložio neku energiju u taj festival i zato ta energija o kojoj svi pričaju tu na trgu isijava. Ima u Americi jedna rečenica kojom barataju ljudi koji prodaju kuće, oni govore da postoje tri vrijednosti, tri parametra za vrjednovanje kuće, a da su oni: lokacija, lokacija i lokacija.

Mislim da je s festivalima ponekad vrlo slično. Ovaj festival nezamisliv je bez ove lokacije, objedinjenosti svega, ljudi, prostora i događaja, a na ovih par tisuća kvadratnih metara rade nebrojeni različiti programi od deset ujutro do pet ujutro, kad dan to zaustavi, da se paralelno događa milijun stvari i to sve na tako malom prostoru, da tu radi trideset, četrdeset restorana, kafića — to omogućuje tu nabijenost energije.

Ovo je mali grad, ovo je mala zemlja. Mislim da ova zemlja može funkcionirati ako shvati svoju pravu mjeru, ako nema provincijalnog stida da je mala pa želi biti strašno velika i onda to postane vakuum, a vakuum je prostor koji je nemoguće napuniti. Mislim da je Motovun mjera koju ova zemlja može imati za filmski festival, a sve veće bilo bi teško, dobio bi neku lažnost u sebi, propao bi u neku uštogljenost i u nešto što se jednostavno ne dopušta. Ovaj je prostor korektan, i svako jutro čovjek se probudi da opet »sjedne na zemlju« i kaže: ovo je bilo fantastično, sve ovo oko nas. Tu se valja pristojno ponašati prema prirodi, a zatim i društvu, te biti svjestan dimenzija i prostora i vremena u kojem živimo.

Je li vam uzor dijelom bio i Sundance Film Festival?

— Nisam se ugledao na Sundance. On je počeo kao scenaristička radionica koju je organizirao Columbia University preko mog bivšeg dekana Praške akademije, koji je to i započeo. To su radionice u kojima su oni pokušali pomoći birati neke scenarije, a onda se rodila većina independence filmova koji nisu imali neku zajedničku točku, pa su onda to i postali, da bi Sundance danas postao najmondenijim off-događajem filma.

Ako možemo govoriti o idealu i mjeri, postoji jedan drugi američki festival, a to je Telluride. To je najbliže onom što bih ja htio da se Motovunu dogodi. S jedne strane, to što oni rade strašno je elitno, a s druge strane strašno široko. Oni biraju dvadeset i pet filmova godine u svijetu i vrlo mali broj gostiju, jednog ili dva po filmu, a rasprodaju karte po Internetu osam do deset mjeseci prije festivala. Svi kupuju ne znajući tko ih prodaje, kojih je to dvadeset i pet filmova. To je mjesto manje od Motovuna, ima jednu ulicu u kojoj je nekad bilo šezdeset i četiri kupleraja, tri banke i jedno kazalište. Sve to još danas postoji, samo što kupleraji nisu više kupleraji, tri banke su tri banke i na svakoj je mala pločica: »Cisko Kid opljačkao 1872.«.

U kazalištu su gostovale razne velike dive i ono još uvijek postoji. To je scenski centar, malo kazalište za stotinu i pedeset ljudi. Oni su šatorima rješavali probleme za smještaj u Rocky Mountainsu, jer se festival odvija u najtoplijim trenucima kolovoza, ali su ipak kiše česte. Zamislite izbor filmova, za Ameriku nepoznatih, znači dvadeset i pet najboljih iz svijeta! Ja sam imao čast sa svojim CD-romom tamo biti gost, biti jedan od najboljih dvadeset i pet filmova te godine i vidio sam kako to funkcionira.

Mislim da je ljepota Motovuna neka organika s prostorom. Mi smo šetali po trgu i kladili se s mještanima da ako oni uspiju osigurati da se obnovi kino mi donosimo festival i to se realiziralo obostrano. Mi adaptiramo festival po prostorima s kojima baratamo, po tipologiji ljudi koji ovdje mogu doći, pokušavamo ne nanijeti nikakvu nedaću ovom prostoru, osobito ne duhovnu. Naravno da bi nam trebala dva dobra hotela i da bi ovaj festival podnio pet velikih restorana na svim nivoima te bi lokalna zarada mogla biti puno veća, ali tu smo gdje smo, mi smo u Hrvatskoj 2001. s vrlo slabo razvijenom industrijom turizma, koja bi trebala biti glavna industrija ove države. Po našim vrlo površnim računicama i ispitivanjima koje smo napravili zadnjih šest mjeseci, budžet je ovog festivala milijun i šesto tisuća kuna. To što nas beskonačno na tom nivou ohrabruje jest činjenica da se dva do dva i pol puta više novca potroši u krugu od petnaest kilometara unutar ovih pet dana, što znači da je to veliki dobitak za turizam.

Kakav je odnos institucija države, županije i grada prema festivalu prije i poslije trećeg siječnja?

— Nije se puno promijenilo. Grad i mi smo u velikoj ljubavi: mi volimo ovaj grad, a grad voli nas. Mislim da jedni druge trebamo i da se do sada jako dobro podnosimo. Pokušavamo biti vrlo obzirni prema gradu, jer kad dovedete nekoliko tisuća ljudi u pet dana, to nikom nije ugodno. Županija je u tome prepoznala svoje turističko kulturološke interese. Istra se opredijelila za regiju koja bi sistemom malih kulturnih događanja i onih malo većih pokušala umrežiti centralnu Istru i od nje napraviti turističku ponudu koju bi ovaj prostor, kako je još uvijek nezagađen industrijskim turizmom i ostalim oblicima, mogao ponuditi turističkom svijetu. Mi smo se uklopili u taj njihov način gledanja i oni su nas od početka podržali.

IDS i HDZ nisu se baš pretjerano voljeli, ova druga strana činila im je razne nedaće i daće. »Glas Istre« nakon prvog Motovuna u osvrtu na festival debelim je slovima u naslovu objavio »Grlić zagadio Motovun smradom ćevapa«, kao da umjetnički direktor festivala određuje jelovnik privatnih ugostitelja. Naravno da tu ima nekih drugih stvari koje mi sad polako shvaćamo. Pula ne voli da nije centar lokalnog svijeta. Postoji strašno zgražanje ljudi da se nešto može događati izvan Pule, i to je sve na lokalnom nivou, ali mislim da se mi i Istra generalno volimo. To je naša publika i to je nešto što ovdje funkcionira i taj je odnos za sada ovdje vrlo dobar. Župan istarski najavio je da će na kraju festivala objaviti produženje ugovora o potpori za još četiri godine.

S Ministarstvom je priča malo kompleksnija. Počeli smo bez Ministarstva, da bismo danas nakon trećeg bili i sa i bez. Ministarstva ili imaju koncept, ili iskazuju svoju ljubav ili neljubav u brojkama i velike mistifikacije nema. Brojka koju smo mi primili jest dvjesto tisuća kuna dok Pula priznaje da je dobila tri i pol milijuna. To je njihov odnos prema dva tipa moguće kulturne ponude. Tražili smo više, dobili smo toliko, tražit ćemo opet, opet će nam dati koliko odluče, na to ne možemo utjecati. Zanimljivo je da na naše otvaranje dolazi ministar policije, a ne ministar kulture. Mi smo ponudili koncept koji nekome može biti blizak, a nekome ne, ali bojim se da će teško doći do dijaloga dok netko ne odluči što će napraviti s kinematografijom. Festivali su ipak kraj te priče. Toj priči nedostaje prvi, drugi i treći čin. Počet ću pričati samo od trećeg čina. Uvijek je nesreća s Pulom da se oko nje uvijek pokušavaju pronalaziti novi i novi koncepti, stalno netko prerađuje treći čin priče, a ne shvaća da je problem u prvom i drugom, u otvaranju i peripetiji.

Kako komentirate proširenje koncepta Pule na europski film?

— Mislim da je dobro da su pokušali sagledati i tu opciju. Nama bi kao festivalu strašno odgovaralo da je Pula jak, ozbiljan festival. Po logici, kad imate dva zlatara u jednoj ulici, više mušterija dolazi u cijelu ulicu, i to bi bolje funkcioniralo. Jedino ne bi bilo dobro kad bi jedan od zlatara odlučio jednom biti automehaničar, a za tri dana kemijska čistionica. Pula je u nekom procesu traženja tih nekih deset godina i svako ministarstvo pokušavalo je realizirati neku svoju viziju. Ova je bila: »Otvarajmo se prema Europi«, ali bojim se da nije pomirilo dvije moguće logike, jedna je logika prostora, prokletstvo prostora te fantastične arene, a drugo da su opet zaboravili prvi i drugi čin. Ja imam neku skepsu prema mogućnosti da Pula ima takvu vrstu filmova. Mislim da Pula mora opstati i da je treba dati nekim ozbiljnim profesionalcima, koji od nje mogu napraviti ozbiljan festival što se može graditi na nekoj premisi, a ne svake godine kretati od apsolutne nule. Dok se to ne dogodi, sve je samo lutanje. Arena je ove godine, koliko čujem, pokazala da se prazni, jer je bila malo posjećena, a i nakon hrvatskog filma se praznila. Čini se da inače interes za gledanje poljskog ili finskog filma s titlovima u Areni nije velik i sumnjam da bi europski film mogao napuniti Arenu. To je mali intimni film, on zahtijeva mali intimni prostor, on nije rađen za Arenu. Kao autor sjajno sam prolazio u toj Areni, ali moja nelagoda vrćenja filmova tamo je uvijek bila ogromna. Pravljenje filmova, bez obzira na to kolika je buka i halabuka oko njih, intiman je čin. Čovjek ne voli svoju intimu prikazivati pred dvanaest tisuća ljudi. Nikad nisam volio takve projekcije jer su uvijek nelagodne. Mislim da jednostavno netko mora vidjeti što puni Arenu, a nju su ove godine indikativno i prije festivala i poslije punili — Balašević, pa zagrebačka opera s Aidom. Prema tome dvije potpuno različite predstave napunile su isti prostor, a između toga nešto što ju je najviše trebalo napuniti, nije. Nešto je krivo smišljeno, i glupo je sada tako nečemu izdavati recepte. Na otvaranje je došao Luciano Delbianco, novi gradonačelnik. Pričali smo što bi se moglo s tim raditi jer ima mogućnosti, ljudi i opcija, ali mislim da prvo grad Pula mora vidjeti što je jače od toga, čemu služi taj festival, a zatim s nekim iz Ministarstva sjesti i probati osmisliti postoje li ljudi i koncept koji se može napraviti. Bez obzira na to što gradila okolo, a mora graditi što veću atrakciju, ona u sebi mora ostati nacionalni festival, nacionalni produkt, što je vrlo važno. Mislim da se mora shvatiti da više nije devedeset i četvrta, nego dvije tisuće i prva, da je audiovizualno polje šire i da bi to moralo biti vezano i za izbor najboljeg weba i multimedije i sve što danas audiovizualno pokriva i da bi onda to bio i nacionalni proizvod na čijem bi vrhu bio film, koji je već klasična forma. U samoj Puli postoji mnogo adekvatnijih mjesta za to.

Spomenuli ste koliko ste dobili od Ministarstva. Kako onda uopće uspijevate skupiti novac; tko vas financira?

— Naša konstrukcija vrlo je jednostavna: osamsto tisuća od Županije istarske, dvjesto tisuća od Ministarstva, a ostatak moramo skupiti od sponzora. Jednog jutra kad se probudim imat ću tetoviranog sponzora na čelu, toliko ih imamo, ali oni su izuzetno darežljivi, nalaze interes na ovome, dobiju nekakav medijski feedback do kojeg im je stalo i mislim da je to veza koja dobro funkcionira.

Jeste li osjetili da je Motovun repertoarno utjecao na to da se prikazuje više filmova neholivudske produkcije u hrvatskim kinima?

— To je nešto što se vrlo teško može mjeriti. Prve godine vidjeli smo da je četiri, pet filmova nakon Motovuna zbog reakcije dobilo svoje male distributere. Mislim da to pomaže i da u generalnom planu stvara kritičnu masu ljudi koji će htjeti imati takav film, s tim da je hrvatsko tržište teško zvati tržište za film — ono je tako skučeno, tako malo i tako je malo mjesta na kojima se film može vidjeti, a takva je i dominacija Hollywooda da je to zaista više rupa kroz koju se treba provući.

Kako ocjenjujete važnost festivala filmova Filmske unije u Zagrebu?

— Motovunski festival sudjelovao je u organizaciji, ali ja tada nisam bio u Zagrebu. Bio je to zbir filmova koje su razne ambasade uspjele osigurati, što nije baš najbolji ključ za izbor filmova, jer se ponekad razmišlja po načelu: transportni troškovi su jeftiniji za ovaj pa ćemo to vrtjeti dalje. Boris Matić, koji je to vodio u ime Motovuna pokušao je utjecati da ipak budu prikazani novi filmovi i da se nekakva selekcija ipak napravi, te da to ipak bude reprezentacija Europe, što je važno, tako da se to konačno dogodilo. Ove godine smo dopustili da se napravi prvi mali Motovun u Zagrebu, pa će se tri, četiri filma odavde prikazati tamo, tek toliko da testiramo je li to nešto što se može, baš kao što smo se i po Istri počeli širiti — Umag i Opatija ove godine imaju male retrospektive Motovuna; to je neka naša obaveza da to u ovoj regiji bude i šire od Motovuna.

Što mislite da se može napraviti u Zagrebu, koji gradi tri nova multipleksa, a još uvijek ima samo jednu dvoranu Kinoteke, koja je u teškom stanju i vlasničkim problemima. Što je s trajnim uključivanjem neameričkih filmova u repertoar?

— Zagreb ima nekoliko zatvorenih kinodvorana. Kad gledate popis dvorana Kinematografa, svi redovi su nekad bili puni. On je već smanjen na trećinu od mog djetinjstva. Ti prostori postoje, oni nisu razoreni. Galeta mi je pričao da postoji neka inicijativa koju on i Hrvoje Turković rade da se kino Mosor pretvori u takav jedan centar, što je sjajna ideja. To su stvari koje bi kultura Zagreba morala sufinancirati i omogućiti najmanje dva, tri takva prostora u kojem će se razne, od kinotečnih do ostalih, aktivnosti moći događati. Jednostavno, to je ulaganje u budućnost kulture naroda. To je ozbiljna odluka, to netko na nivou nekog ministarstva mora donijeti, mora se prestati baviti krpanjem stvarnosti, mora donijeti neku viziju i zaključak da se u nešto mora ući i da se nešto kapitalno mora napraviti. Sumnjam da je tu u pitanju novac, tu je pomanjkanje mašte u pitanju. Ova kultura se radi s krajnjim pomanjkanjem elementarne mašte, činovnički dosadno se vodi. Dok netko ne pokuša unijeti neku igru u to, treba upotrijebiti moć koju neka država kroz ta svoja ministarstva ima, a dotad se ništa neće dogoditi. Mi ćemo kao festival koliko god možemo podržati navedenu inicijativu.

Motovun festival pokušava sa Zagreb filmom razmišljati o otvaranju jedne takve male dvorane. Postoji nekoliko inicijativa, a kako nema sročene kinematografije, tako nema ni ideje što bi se to napravilo, a postoji po provinciji tih domova kulture potpuno napuštenih, koji se dosta jednostavno mogu umrežiti, jer kultura nije samo u Zagrebu. U Zagrebu svi filmovi zalutaju. Mi držimo kino ovdje već dvije godine od ovih sredstava koje dobivamo i zato mislimo da je beskonačno važno to raditi.

Što se sprema za idući Motovun?

— Ove smo godine napregnuli jedra Motovuna do njihovih krajnjih mogućnosti, a što se tipologija programa i događanja tiče, više se ne može širiti jer smo sve terase u dvadeset sati zaposjeli i svi prostori su u pogonu pet puta dvadeset. Prema tome, mi se tamo možemo vidjeti kako fokusiramo sav taj zbroj događaja i u što ga fokusiramo. Počinjemo raditi program u listopadu, kad započinju naše prve skice, i do travnja, svibnja kada zatvaramo, taj popis se mijenja, ali tu negdje to nastaje. Ja to pokušavam napraviti kao prijedlog, Igor, Boris i Olinka reagiraju, a oni fantastično koncentrirano komuniciraju.

Što je s vašim aktivnostima izvan Motovuna?

— Još uvijek sam živ, živim na dva kontinenta i pokušavam nekako, da avioni nisu mukotrpni kao što jesu, živjeti dva paralelna života, jer još uvijek nisam našao način da ga spojim u jedan, da ga zalijepim tamo gdje sam ga prije desetak godina odlijepio, ali moja nakana je da to bude brzo. Ja sam jedan od onih gastarbajtera koji se sigurno vraća iduće godine, prema tome pokušat ću da se u nekoliko godina to i dogodi. Trenutno radim na knjizi koju ću izdati u Americi, izlazi dogodine u travnju, te je moram završiti do petnaestoga listopada. Pripremam još par stvari, a pokušavamo uspostaviti prvu internetsku školu u Hrvatskoj. Privatno imam još neke projekte, no kad se dogode, dogodit će se. Još predajem na Ohio University, premda više svoje studente inkomporiram u svoje projekte. To je luksuzni položaj — da mogu raditi, a da studenti budu dio mene.

Razgovarao Zlatko Vidačković