Modernistički duh tridesetih

Modernistički duh tridesetih

Suradnju Šena i Kovačevića okrunit će idejni projekt regulacije Kaptola iz 1935, koji će tijekom siječnja te godine biti izložen u tadašnjem Ulrichovom salonu. Zbog radikalna pristupa, poglavito odnosa prema zatečenoj izgradnji, taj će projekt kao i projekti regulacija ostalih arhitekata — Zdenka Strižića, Franje Bahovca i Ivana Zemljaka, Drage Iblera, Jurja Neidhardta i Brune Bauera, izazvati u javnosti polemike i oprečna stajališta, ali i žestoku raspravu među samim arhitektima

Crta se sastoji od beskonačnog broja točaka; ploha, od beskonačnog broja plohâ; hipervolumen, od beskonačnog broja volumenâ... Ne, zaista nije to, more geometrico, najbolji način da započnem pripovijest. Tvrditi da je istinita sada je već konvencionalnost koja se odnosi na svaku fantastičnu pripovijest; ova moja nesumnjivo jest. (J. L. Borges, Knjiga od pijeska)

Hrvatska je možda među rijetkim zemljama u svijetu, ako ne i jedina u Europi, koja još nema sustavno napisane povijesti vlastite arhitekture, a ništa bolje ne stoji ni s monografijama svojih istaknutih arhitekata — jedva da ih možemo nabrojati na prste jedne ruke. Mnogi od njezinih protagonista danas su u potpunosti zaboravljeni, o životima nekih isprepleću se tek usmene legende s teško razlučivom fikcijom od zbilje, ili su tek abecednim redom stiješnjeni u beskonačnom nizu jednog od svezaka enciklopedijskih natuknica s uredno poredanim kronologijama, literaturama i bibliografijama.

U jednom od tih nizova, gdje se imena i prezimena izmjenjuju u beskraj, na 233. stranici 3. sveska Likovne enciklopedije iz 1964., odnosno na strani 464. Enciklopedije iz 1995, naići ćemo na danas već zaboravljena arhitekta Milovana Kovačevića. Doduše, ne i prvi put. Naime, pozorniji proučavatelji, kako će ga neki nazivati i zlatnoga doba hrvatske arhitekture — arhitekture tridesetih, vrlo dobro znaju da se u ta vremena, dakle, tijekom tridesetih godina, ime arhitekta Milovana Kovačevića često pojavljivalo na stranicama dnevnog tiska. Jedan od najranijih spomena što sam ga prelistavajući stare novinske članke pronašao onaj je u »Novostima« od 17. veljače 1935. pod naslovom Izložba nacrta za regulaciju Kaptola. Još stariji, iako vrlo štur spomen na tog arhitekta seže u 1933. Našao sam ga pri rekonstrukciji biblioteke jednog od velikana hrvatske arhitekture Stjepana Podhorskog — u Spomen-izvještaju o četrdesetogodišnjici Državne srednje tehničke škole u Zagrebu.

Plodan i sposoban stručnjak

Tko je zapravo bio Milovan Kovačević? Jedan od neimenovanih svjedoka zapisao je mnogo godina nakon njegove smrti: »I kao arhitekt i kao ličnost Milovan Kovačević bio je čovjek kakvih nema mnogo. Kao arhitekt jedan od najplodnijih i najsposobnijih iz svoje generacije, kao čovjek — nepokolebljiv idealist u vrijeme koje idealima nije pogodovalo i u ono teško doba kada su plaćani životom«, a što će potvrditi, nadam se, i priča koja slijedi.

Milovan Kovačević rodio se 10. srpnja 1905. u Koprivnici — pripadao je, kako će svojevremeno pisati Slavko Batušić, »generaciji arhitekata odgojenoj na istinama, logici i smionosti koje su postale njezina nepokolebljiva vjera u pravu svrhu svojih znanja i poziva«. Na Arhitektonskom odjelu Srednje tehničke škole u Zagrebu bio je đak arhitekta Pavla Jušića. »Već u to vrijeme«, pisao je pedesetih ostarjeli Jušić u »Čovjeku i prostoru«, »svi su nastavnici smatrali mladog Kovačevića posebnim talentom i najdarovitijim đakom u školi«. Nakon što je maturirao Kovačević od 1925. do 1927. studira arhitekturu na Češkoj tehničkoj visokoj školi u Pragu, no 1927. vraća se u Zagreb, gdje je 1929. diplomirao na tadašnjem Tehničkom fakultetu. Jedan od svjedoka, danas također pokojni, arhitekt Zvonimir Vrkljan u Sjećanjima je zapisao: »Bio je talentiran student, i već sam ga 1928. povukao u Fischerov biro (arhitekt Ignjat Fischer, op. a.), gdje je radio do 1930. na objektima u Preradovićevoj ulici i na drugoj etapi Gradske štedionice.« Sredina u kojoj se našao u Fischerovu atelijeru za mlada je arhitekta bila nadasve poticajna. Ondje je naime djelovalo nekoliko mlađih i zapaženih arhitekata, kao što su već spomenuti Vrkljan, Zoja Dumengjić i Bela Auer, a 1928, pri adaptaciji uglovnice arhitekta Vjekoslava Bastla, Elsa-fluid doma, koja je rađena prema projektima Petera Behrensa, u Fischerovu se atelijeru pojavio i taj glasoviti njemački arhitekt.

Presudan događaj u Kovačevićevu životu dogodio se 1930, kada je prešao u atelijer arhitekta Ede Šena, koji je uz Kovačića, Bastla i Podhorskog jedna od ključnih ličnosti hrvatske arhitekture s početka 20. stoljeća. Danas je teško odgovoriti komu je taj prelazak više koristio. Znatno starijem i iskusnijem Šenu ili mladom i talentiranom Kovačeviću? U svakom slučaju, Kovačević je u Šenu pronašao, kao što je rečeno, iskusna suradnika uvijek spremna za nove izazove, ali i vrsna pedagoga. No, s druge strane, Kovačevićev dolazak pozitivno će utjecati i na Šena. Naime, nakon maestralno izvedene zgrade nekadašnjeg Osiguravajućeg društva Croatia (1910), te kuće Vasić u Gundulićevoj 7 (1925), protomodernist Šen će se tijekom druge polovice dvadesetih prikloniti tada u Zagrebu omiljenu posthistoricističkom ekleticizmu. Kovačević će u Šenovo stvalalaštvo unijeti svježinu i osobit duh modernizma tridesetih, koji je zagrebačku arhitekturu toga vremena učinio prepoznatljivom u europskim razmjerima. Dakako, svjedoci su tih promjena realizacije što će ih dva generacijski tako udaljena arhitekta ostvariti između 1932. i 1940. Upravo tijekom te suradnje Šen će realizirati najvažnije djelo — stambenu zgradu u Gundulićevoj 34 (1932). Lišena historijske pseudodramatike, glavnog pročelja koje je sada tek ravna ploha s odmjerenim ritmom prozorskih otvora i ravnoga krova s ozelenjelom terasom, ta kuća sa susjednom uglovnom palačom Gradskih poduzeća, arhitekta Juraja Denzlera (1932-35), te obližnjom kućom Frank Viktora Kovačića, danas čini jednu od vizualno najvrjednijih zagrebačkih modernističkih cjelina smještenih u okviru jugozapadnog stambenog bloka zelene potkove. Godinu poslije Šen i Kovačević realiziraju stambenu zgradu JAZU, danas studentski dom na Trgu žrtava fašizma. Od ostalih zajedničkih realizacija valja još istaknuti stambenu višekatnicu u Križanićevoj 3 te njihovo posljednje zajedničko ostvarenje — zgradu Tehničkog, danas Arhitektonskog fakulteta u Kačićevoj ulici (1937-1940). U to doba Kovačević je Šenov asistent pri Katedri za graditeljstvo Tehničkog fakulteta.

Razvijanje u visinu

No, suradnju Šena i Kovačevića okrunit će idejni projekt regulacije Kaptola iz 1935, koji će tijekom siječnja te godine biti izložen u tadašnjem Ulrichovom salonu. Zbog radikalna pristupa, poglavito odnosa prema zatečenoj izgradnji, taj će projekt kao i projekti regulacija ostalih arhitekata — Zdenka Strižića, Franje Bahovca i Ivana Zemljaka, Drage Iblera, Jurja Neidhardta i Brune Bauera, izazvati u javnosti polemike i oprečna stajališta, ali i žestoku raspravu među samim arhitektima.

Neovisno o Šenu, arhitekt Kovačević samostalno izvodi više uspjelih realizacija, od kojih valja istaknuti kuće u Preradovićevoj 5 i Jurišićevoj 30 (1930) te stambenu uglovnicu u Petrinjskoj 47 (1933), koja prema riječima Tomislava Premerla i unatoč tome što je građena na maloj, ograničenoj parceli »ostvaruje i načela modernoga i funkcionalnog stanovanja razvivši se u visinu«. U to doba Kovačević radi i na brojnim natječajima, od kojih su neki ostvareni u suradnji s arhitektima Josipom Pičmanom i Josipom Seisselom. Do 1943, kada će biti zatvoren u zloglasnom ustaškom zatvoru na Savskoj cesti, Kovačević je realizirao vilu Švertašek u Schrottovoj 23 (1938-39), vilu Kamenarović u Rockfellerovoj 33 (1940-41), te obiteljsku kuću Nemet na Goljaku (1942-43).

Dvaput s vješala

I doista, kako će slijed događaja potvrditi, Kovačević je bio »nepokolebljiv idealist u vrijeme koje idealima nije pogodovalo«. Naime, od samog početka rata, prema riječima svjedoka Kovačević je kao osvjedočeni antifašist vlastitim novcem dobavljao sanitetski materijal, instrumente i namirnice za partizanski pokret, »a kada tih sredstava nema dovoljno«, prema tvrdnjama, »podiže zajam za gradnju kuće i svih 400 000 kuna troši za pomoćborcima«. Nakon što je njegova ilegalna grupa otkrivena, među kojima je bilo i pet domobranskih časnika koji su odmah strijeljani, Kovačević je, kao što je rečeno, 1943. zatvoren u zatvoru na Savskoj cesti. Nakon osam mjeseci zatvora i mučenja, 23. kolovoza zajedno s Bogdanom Ogrizovićem odveden je na vješanje u Dubravu. »Jednoga dana nakon nekog atentata na ustaše«, prisjećao se Zvonimir Vrkljan, »izvučen je s ovećom grupom iz zatvora i odveden u Dubravu, gdje su ih počeli vješati na stabla s obje strane ceste. Bila je večer i smračilo se, a jedan je njemački automobil opazio grupu ljudi i zabljesnuo. Uto se jedan osuđenik istrgnuo svom čuvaru i počeo bježati, a Kovačević, koji je prije toga hinio da je slab i pada u nesvijest, upotrijebio je priliku, kada je njegov čuvar također pojurio za bjeguncem, da se u onoj gužvi baci u susjedno kukuruzište i pojuri poljem prema Markuševcu.« Drugi svjedok ovako je opisao taj dramatičan događaj: »Otimajući se, Kovačević je dva puta pao s vješala, što je izazvalo bijes stražara. Udarali su ga sve dok nije izgubio svijest, a onda misleći da je mrtav, ostavili su ga da bi ga objesili tek kada završe s ostalima. Osvijestivši se Kovačević je iskoristio njihovu nepažnju, maglovitu i kišnu noć i dovukao se s odbijenim bubregom do stana dr. Zelka...«

Ubrzo nakon tih događaja Kovačević se pridružio partizanima u Slavoniji, gdje je aktivno surađivao na tehničkim pripremama za regulaciju i asanaciju sela, a potom i u građevnom odjelu ZAVNOH-a u Topuskom. No, ni ondje nije imao mira. Zla kob i dalje ga je pratila u stopu. Prema Vrkljanovim riječima neki ga je partizan upozorio, »neka pazi što govori i radi jer se na njega osobito pazi zbog sumnje da su ga ustaše pustili da pobjegne uz obavezu da im kasnije dojavljuje. I cijelo vrijeme, sve do posljednjih dana, osjećao je da ga prati neko nepovjerenje.« Godine 1945. dodijeljen je Ministarstvu građevina, no nakon formiranja prve vlade Narodne Republike Hrvatske prelazi iz Ministarstva u Urbanistički seminar u Šibeniku, gdje je radio na studiji regulacije sela Bilice i Gradac. Iste godine raspisan je natječaj za predavača na Tehničkom fakultetu, na koji se prijavio i Kovačević. »S obzirom da je Kovačević bio osam godina asistent pri toj katedri i imao velike uspjehe na natječajima, a bio je i u partizanima«, prisjećao se Vrkljan, »pretpostavili smo Denzler i ja da on imade prednost pred ostalom dvojicom. Na sastanku iznijeli smo svoje mišljenje prof. Mohorovičiću, ali ga je on bez obrazloženja glatko odbio i rekao da Kovačević nikako ne dolazi u obzir. Nakon nekoliko dana posjetio me Kovačević, vidjelo se da je već teško bolestan. Rekao sam mu rezultat i on mi je odgovorio: »Nisam iznenađen. To sam i očekivao.«

Iste godine Ministarstvo građevina povjerilo mu je zadaću regulacije srušenog Zadra. Vozeći se već teško bolestan prema Zadru doživio je prometnu nesreću, što je samo ubrzalo već predvidljiv kraj. Arhitekt Milovan Kovačević umire 29. srpnja 1946, navršivši četrdeset i prvu godinu života. Pitanje njegove smrti, da parafraziram velikog pisca, kao da je bilo samo posljedica nekog velikog i kobnog nesporazuma.

Krešimir Galović