Ljetna vrtnja u krug

U tom krugu sivila i dosade u kojem se vrti naš državni glazbeni menedžment godinama sve funkcionira po istoj shemi, a neka moguća konkurencija prepuštena je tzv. alternativnim izvorima financiranja

Ljetna festivalska groznica koja središta glazbenih događanja premješta iz Zagreba u priobalni pojas i ove je godine pokazala više-manje očekivanu sliku stanja naše kulture na planu tzv. glazbenog sektora. Za ljetnih mjeseci u nas naglo ožive festivali (stalno niču i novi poput gljiva poslije kiše) i u njihove skromne okvire, ovisno o mjestu događanja i financijskoj moći uguravaju se i koncerti klasične glazbe. Iz razumljive nemogućnosti uspoređivanja svih naših ljetnofestivalskih programskih sadržaja, moguće je, barem što se koncerata tiče, dobiti prilično jasnu sliku stanja jednostavnim biranjem koncertnih programskih uzoraka. A među njima najprepoznatljiviji je jedan prema kojem se uglavnom programiraju koncertni sadržaji naših festivalskih priredbi s tradicijom. Takve su, primjerice Zagrebačke ljetne večeri, Dubrovačke ljetne igre ili zadarske Večeri u Sv. Donatu. Ministarstvo kulture RH, uz gradska poglavarstva pojedinih gradova, ulaže tu enormne svote novaca kao potporu tipu posve preživjeloga festivalskog modela, to će reći, modela bez koncepcije i po načelu sastavljanja programa zbrda-zdola u koji je uključena cirkulacija većeg broja koncerata na više festivalskih odredišta. To je sasvim razumljivo budući da kontrola takva tipa organizacije ide iz jednog centra, te da kriteriji za oblikovanje programa nisu kvaliteta i aktualnost, nego princip minimalnog utroška za sadržaje najčešće vrlo upitne vrijednosti.

Neumorni Romeo i Julija

Zagrebačke ljetne večeri, ove godine produljena trajanja (od 7. srpnja do 24. kolovoza), trebale su u Zagrebu osigurati kontinuitet glazbenog života između dvije koncertne sezone. Ako se izuzmu Smotra folklora i jednokratno gostovanje Riječke opere, program je uglavnom ostao u okvirima komornih glazbenih sadržaja. Na tim koncertima, s obvezatnim sudjelovanje članova uže obitelji i provjerena prijateljskog kruga organizatora, nije se dogodilo gotovo ništa što bi zagrebačkim posjetiteljima Ljetnih večeri otkrilo neku novu kvalitetu. Toliko najavljena atrakcija — gostovanje Moskovskog simfonijskog orkestra — otpala je (u nas je već dulje na djelu zanimljiva praksa najavljenih odštampanih programa, koja — kao i mnogo toga u nažem glazbenom životu — završava kao čista fikcija). Druga pak imena pojavljuju se s nevjerojatnom upornošću iz godine u godinu, što čak i u jednom siromašnom festivalskom programu kakav su Zagrebačke ljetne večeri nema mnogo smisla. Primjer je za to inače uvijek vrlo dopadljiv zbor Romeo i Julija kraljevskog dramskog kazališta iz Stockholma, bez kojega Zagrebačka koncertna direkcija već godinama, čini se, ne može zamisliti nijedan svoj ljetni festivalski program. Valja priznati da su švedski glumci-pjevači ove godine pokazali jednu od svojih do sada najmaštovitijih produkcija (svojevrsni intermezzo na glazbu engleskog baroknog skladatelja Henryja Purcella), no atraktivnost njihovih nastupa pomalo je oslabljena činjenicom da ih već nekoliko godina za redom posjetitelji hrvatskih ljetnih festivala praktički ne mogu mimoići. Jer ako ih ne dočekate u Zagrebu, srest ćete ih sigurno na nekom od naših priobalnih festivalskih odredišta. Ako ste, dakle, ove godine zbor Romeo i julija propustili na Zagrebačkim ljetnim večerima, mogli ste birati između festivala u Poreču, Zadru, Osoru i Dubrovniku da ispravite taj propust. Zadarske Večeri u Sv. Donatu po doborom su starom običaju ove godine preuzele sedam koncerata Zagrebačkih ljetnih večeri (što će reći polovicu svog programa), a to ih zapravo čini razblaženom verzijom Zagrebačkog ljeta. U tom krugu sivila i dosade u kojem se vrti naš državni glazbeni menedžment godinama sve funkcionira po istoj shemi, a neka moguća konkurencija prepuštena je tzv. alternativnim izvorima financiranja. No usprkos optimističkim očekivanjima i predviđanjima Ministarstva kulture RH, udio sponzorskog novca tu je minimalan, i tako sve lijepo i dalje počiva na državnim jaslama, iz kojih se golemi iznosi dodjeljuju uvijek istom kulturnom kadru na funkcijama.

Rasipanje novca

Dubrovačke ljetne igre ove su godine, uza sva zvučna sponzorska imena na čelu s VIP-om, glavno financijsko uporište ipak imala u Ministarstvu kulture RH. Festival je, usprkos prošlogodišnjim skandalima oko programskih selektora morao biti spašen, pa su izmišljene nekakve komisije i imenovani vezisti s Ministarstvom kulture, čime je slika odgovornih za program konačno postala potpuno nejasna. Glazbeni program u takvu kontekstu pokazao se u velikim oscilacijama kvalitete i s euforičnim odjekom za male sredine tipična pretjeravanja, kada se, za festival koji se hoće vidjeti međunarodno relevantnim, sama po sebi razumljiva visoka razina muziciranja kuje u zvijezde kao iznimna i gotovo nadnaravna. Na Dubrovačkim ljetnim igrama ove je godine održano nekoliko izvrsnih koncerata. Neposredno prije kraja pridružio im se recital bas-baritona Nevena Belamarića te nastup britanske The Academy of Ancient Music Cambridge, pod umjetničkim vodstvom Christophera Hogwooda. No kao što veliku opernu kuću ne čine samo pjevači, tako se ni kvalitetan glazbeni program ne gradi samo na nekoliko razvikanih imena. Više od toga o festivalu govori ozračje u kojem se odvija, osmišljenost koncepcije, ozbiljnost organizacije te kontekst u kojem se ta imena pojavljuju. Sve naše državno organizirane kulturne priredbe, uključivši i festivale, danas djeluju tek kao protokolarne okamine u kojima, osim nekontrolirana rasipanja novca i tu i tamo rasuta zvjezdanog praha (jučer Domingo, danas Rachlin, sutra netko treći) nema ničeg osobitog. Umjetnički snažne, poticajne, nove ideje, kvalitetni, sadržajni projekti na sasvim su drugim mjestima.

Uzmah-Hvar

Među glazbenim događajima koja se u nas ovoga ljeta mogu izdvojiti kao svježa, živa i umjetnički relevantna treba spomenuti Međunarodnu ljetnu glazbenu školu Uzmah-Hvar, koja se već godinama ostvaruje kao akcija Hrvatskoga društva gudačkih pedagoga, preciznije rečeno njegove aktualne predsjednice Dobrile Berković-Magdalenić. Škola već četvrtu godinu ima kao svoje sjedište grad Hvar, i u dva mjeseca trajanja okuplja ugledne svjetske pedagoge i koncertante, koji su ovoga ljeta držali tečajeve u osam kategorija (violina, viola, violončelo, rana glazba, komorna glazba, flauta, gitara i glasovir). Škola je otvorena mladim glazbenicima, bez ograničenja što se tiče godina starosti i profesionalnog stupnja glazbenog obrazovanja, a organizirana je na način da potiče komunikaciju između pedagoga, polaznika tečajeva i njihovih roditelja. Uz tečajeve i majstorske radionice redovito se održavaju i koncerti u klaustru Franjevačke crkve u Hvaru, ali i u drugim mjestima, od ove godine i u obiku nedjeljnih matineja na Palmižani. Koncerte u Hvaru turisti uglavnom registriraju kao aktivnost Hvarskog glazbenog ljeta, višegodišnje manifestacije festivalskog tipa, koja pak s aktivnošću Ljetne škole ima kao dodirnu točku jedino isto mjesto održavanja. Količina pozitivne energije i kreativnosti, koje od hvarske ljetne glazbene škole stvaraju žarište dobrih vibracija, prepoznaje se i po posebnoj atmosferi koja se u Hvaru osjeća u prostorima održavanja nastave, na javnim nastupima polaznika te na mjestima zajedničkih druženja i razgovora. Asja Kuschner, Dora Schwarzberg, Michael Kugel, José Vasquez, Vladimir Perin, Yossi Reshef, Gustavo Neiva Tavares, samo su neki od velikih autoriteta glazbene pedagogije i majstora glazbene reproduktive danas, koji su ove godine pohodili Hvar i u dvotjednim druženjima s mladim glazbenicima strpljivo i nesebično otkrivali tajne plemenitog muziciranja na pojedinim instrumentima. Veliki koncertni maraton u Klaustru Franjevačke crkve, koji se protegnuo na četiri sata trajanja bez stanke, bio je tek jedan od mnogih javnih nastupa polaznika tečajeva. Taj je koncert otkrio nekoliko nevjerojatno darovitih mladih glazbenika, koji već posjeduju sve pretpostavke za veliki umjetnički uzlet. Bilo je među njima i onih manjeg uzrasta, na koje je još moguće primijeniti epitet čudo od djeteta, ali i potuno zrelih umjetničkih ličnosti, poput, primjerice, studentice Dore Schwarzberg, violinistice Maki Itoi.

Izokrenute vrijednosti

Osim što Međunarodna ljetna glazbena škola na Hvaru počiva na zdravoj glazbenoj pedagogiji visokih umjetničkih kriterija, koji su, nažalost, već odavno prestali vrijediti u većini naših institucionalnih glazbenih učilišta (uz časne iznimke, i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu), ona svojim rezultatima pomalo kreira i zdravije kulturno okruženje no što je, primjerice, ono u kojem diše većina naših turističko-prodajnih, prepuhanih glazbenih festivalskih priredbi. U općem sivilu glazbenih sadržaja koncertnoga tipa, koji je prepolovilo naše ljetne festivale, hvarski koncerti polaznika ljetne škole, a i škola sama, daju nade da, osim nemaštovitosti organizatora, protokolarne dosade i opće ravnodušnosti, u nas ima i ljudi koje glazba stvarno zanima. Ozbiljno i profesionalno! To je ugodno znati, premda su i izgledi da ih podupre ovo naše društvo izokrenutih vrijednosti jednaki nuli!