Krug

Dayereh, Iran, 2000, red. Jafar Panahi

Fenomen silnoga međunarodnog uspjeha iranskog filma u velikoj je mjeri političke naravi. Iznimni autori poput Abbasa Kiarostamija i Majida Majidija utrli su put čitavoj nacionalnoj kinematografiji, koja se u velikoj mjeri odlikuje značenjski naivnim, ali zato društvenokritičkim pa, s obzirom na politički kontekst iz kojeg dolaze, i provokativnim filmovima, koji su uz to mogli izazvati respekt i zavidnom narativnom elaboriranošću. Upravo zbog političkih motiva blagonaklonosti prema svemu iole liberalnijem što dolazi iz zemlje velike tradicije, ali rigidne društveno-političke svakodnevice, i infantilni filmovi, kakav je npr. Plavi veo Rakhshan Bani-Etemad, koji smo ove godine mogli vidjeti u zagrebačkoj retrospektivi iranskog filma, dobivali su međunarodna priznanja. Ni Krug režisera i snimatelja Jafara Panahija i scenaristice Kambuzije Partovi nije iznimka od takve prakse zapadnjačkih filmskih festivala. Nagrađen je Zlatnim lavom u Veneciji, nagradom FIPRESCI-a i UNICEF-a te još pokojom, a i dio naših kritičara nakon motovunske projekcije obasuo ga je panegiricima, čak se upotrebljavao izraz genijalan film. Genijalan film!? Svašta. Krug je uglavnom dosadan ostvaraj štafetne naracije (glavni likovi smjenjuju se tijekom radnje tako da sporedni ili marginalni u sljedećem segmentu postane glavni) koji prati tegobnu sudbinu četiri-pet žena što su se našle izvan zakona. Među njima zanimljiva je tek mlada simpatična pseudostudentica; u likovima koje film nastanjuju nakon nje teško se može naći i zrno intrigantnosti. Uostalom, pojedinačne sudbine autore su vjerojatno manje zanimale od globalnog uvida u položaj suvremenih iranskih žena, tako da Krug nije mnogo više od donekle korektna, ali nenadahnuta plakata, za razliku od npr. Ničije zemlje Danisa Tanovića, također plakatskog, ali vrlo sugestivnog ostvarenja. Uostalom, o društvenom i intimnom statusu iranskih žena zanimljivije i snažnije progovara Sara Darousha Mahrjuija, prilagodba Ibsenove Nore koja pokazuje da položaj današnjih iranskih žena nije bolji od onoga europskih u 19. stoljeću.

Damir Radić