Kolumbo drugi put u Dubrovniku

Kolumbo drugi put u Dubrovniku

Iako je ova Parova režija možda čak i efektnija, a zasigurno i izražajno i misaono složenija od Kolumba iz 1973, ona ipak nije ni izdaleka ponovila njegov uspjeh

Georgij Paro, koji je ostvario neke od predstava što predstavljaju iznimne domete dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara, ali vrhunac hrvatskog kazališta u posljednjih pola stoljeća (poput Edvarda II, Areteja ili Kristofora Kolumba) vratio se nakon dugogodišnje pauze režiji na dubrovačkim otvorenim prostorima s likom otkrivatelja Amerike, kojim se već s mnogo uspjeha tu bavio prije gotovo trideset godina. No, ovaj put to nije bio Krležin junak veći od života koji teži otkrivanju novih svjetova i plovidbi prema zvijezdama, nego Kolumbo kakvim ga vidi jedan od velikih, ali i relativno malo poznatih dramatičara 20. stoljeća — Belgijanac Michel de Ghelderode. Njegov je Kolumbo po mnogim svojstvima bliži običnu čovjeku, jer ga na povijesno putovanje prema novom kontinentu dobrim dijelom pokreću i sasvim prizemni motivi, pa čak i čista dosada. On sumnja i u vlastito obrazovanje i neku veliku pamet, pa čak i u za njegovo putovanje ključnu ideju da je zemlja okrugla, a kada se konačno približi novom kontinentu, otkriva da ga zapravo nije toliko zanimao cilj koliko putovanje samo.

Takva Kolumba, koji se ironično poigrava mitom o sebi, razumjet će tek Indijanci koji su svjesni da im on nosi istrebljenje, ali i alkohol zbog kojeg su (i oni ironizirajući sami sebe) spremni umrijeti, dok on za svoj pothvat neće dobiti nagrade, jer neće biti podoban tadašnjim karikiranim mehanizmima vlasti, a naknadno će priznanje — spomenik biti tek pokriće za jeftinu amerikanizaciju. Takvo Ghelderodeovo razočarenje napretkom koje se izražava u rasponu od blaga, gotovo vodviljskog podsmijeha do groteske (koja bi možda mogla biti jedina vrsta tragedije primjerena našem vremenu) Paro je efektno scenski uobličio s čvrstim uvjerenjem čovjeka koji je tu vrstu mudrosti stekao preživjevši sve ono što se u nas, a i u svijetu, događalo od vremena Drugoga svjetskog rata. No, očigledno je da takav ciničan odmah prema naličju napretka nije dovoljan za život i da je zato potreban i idealizam Krležina Kolumba, te Paro u današnju svoju predstavu upleće i niz asocijacija na taj svoj nekadašnji veliki uspjeh, pa će zato surađivati s mnogim ljudima s kojima je radio i 1973, a to će posebno podcrtati i scenska pojava Božidara Bobana, koji je tada tumačio Kolumba, a i projekcije dijelova snimke izvedbe Krležina komada.

Ipak, za to sjajno postmodernističko poigravanje isprepletanjem dva viđenja istog lika u dvije izrazito različite drame Paro je imao zasigurno dublji i kazališniji razlog — konačno iskazivanje (nakon znatna vremenskog odmaka) vlastitog viđenja ambijentalnoga kazališta, uspješno ga uobličivši u jednoj od svojih najinventivnijih režija, koja obiluje vizualnom atraktivnošću u uporabi prirodne scenografije bedema i mora na Porporeli i nizom sjajnih glumačkih ostvarenja. Pa ipak, iako je ova Parova režija možda čak i efektnija, a zasigurno i izražajno i misaono složenija od Kolumba iz 1973, ona ipak nije ni izdaleka ponovila njegov uspjeh. Po mom mišljenju to nisu prouzročili neki manji nedostaci, kao što je nešto sporiji ritam predstave ili činjenica da je tumač naslovne uloge Sreten Mokrović želio svoje glumačko umijeće pojačati snagom i energijom koje nisu rezultirale još jačim dojmom predstave nego stanovitom autritarnošću njegova lika za koju nema pravog uporišta ni u tekstu ni u predstavi.

Glavni je uzrok zapravo u promjeni statusa ove vrste teatra. Kao što su Krležini rani kazališni komadi ili Ghelderodeovi raznovrsni dramski tekstovi između dva svjetska rata bili pokušaj (preuranjen, pa stoga i nedovoljno cijenjen od njihovih suvremenika) pobune protiv čvrste dramaturgije građanske drame, tako je tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih i kazalište na otvorenom (uz fizički teatar) bilo jednim od glavnih čimbenika rušenja pozornice kutije kao najprepoznatljivijega znaka građanskog teatra, a sretan spoj tih elemenata u Parovu viđenju mladog Krleže bio je i jednim od vrhunaca te kazališne revolucije, koji je zasigurno imao i povijesno značenje u pretvaranju subverzivnoga kazališta na otvorenom u ambijentalni teatar kao jednu od općeprihvaćenih varijanti suvremenoga kazališta.

Zato današnja Parova varijacija Kolumbove teme nije ni u startu imala mogućnost postati prekretničkom, nego tek još jednom dobrom predstavom, što joj je najvećim dijelom i uspjelo.

Tomislav Kurelec