Jug je istok

Jug je istok

Poezija Vjere Šimunčić čista je lirika, pretežito ljubavna, sve su bitne životne stvari pobrojane. Njezin je svijet zatvoren u smislu cjelovitosti i dostatan, kakav je oduvijek bio, povijesnost tek natruha i površnost

Vjera Šimunčić (Varaždin, 1976) do sada je poeziju objavila u »Quorumu« i na Trećem programu Hrvatskog radija. Završila je religijsku kulturu i filozofiju, premda joj se poezija drži predreligijskih, naturističkih motiva. Ciklus Ljetni solsticij kao da je zakasnio za jedan broj, jer opasno se približavamo jesenskoj ravnodnevnici, a on je sav u moru, na obalama, u ljetu, pa utoliko budi nostalgijske uzdahe za, aaahhh, godišnjim odmorom. Ali u poeziji Vjere Šimunčić ambijent ljetine nije prošlost nego vječnost, iskon. Jug je njezin istok, iz njega smo proistekli, a ona fiksira onaj moment kada se bilo još blizu iskonu mora, na obalama ili u platonskim spiljama. Njezina je poezija čista lirika, pretežito ljubavna, sve bitne životne stvari pobrojane su u ovom, njezinu vjerojatno središnjem, ciklusu. Njezin je svijet zatvoren u smislu cjelovitosti i dostatan, kakav je oduvijek bio, povijesnost tek natruha i površnost. Zrakoplovi lete bez ljudi, tamo im nije mjesto. Ciklus počinje rundekovski nomadskim stihom, pozdravom zori slamnatim šeširom, i dosljedno se razvija kroz naturalne situacije, eksplicitno zazivajući jednostavnost pračovjeka i ljepotu egipatskih robova, menije prirode; kamenice, smokve i masline. Formalno je jednako jednostavna, nudistička, bez stega, s tek tu i tamo kojim ponavljanjem, uglavnom anaforama, valjda najprirodnijim zazivanjem, skandiranjem.

Kruno Lokotar

Presjek jednog ljeta

Pozdraviti zoru slamnatim šeširom.

Dati cvrčcima vode da piju.

Dugim šetnjama

otvrdnuti kožu na stopalima.

Morskom solju ukrotiti kosu.

Jesti samo kamenice, smokve i masline.

Žedan i bos

kao najljepši egipatski rob

prevladati sumrak

klanjanjem Suncu.

Slušati dodire slijepaca

dok navire plima.

Do kraja odsanjati noć

na najtvrđoj stijeni

potpuno sam

s mirisom algi u pozadini.

Ljetni solsticij

Nitko nije

veći otok od tebe

jer nitko ne može podnijeti

toliko soli i sunca istovremeno

a da pomno ne isplanira samoubojstvo

u dan ljetnog solsticija

uz kavu na rivi s gluhonijemom ženom

koja mimikom umije dočarati

silnu nestvarnost zore

dok se njeno rođeno dijete u kolicima

guši maslinom iz rajskog vrta.

Ljubičasta pjesma

Na trgu

u osam ujutro

blizu fontane

rasuli su se patlidžani.

Tvoji kapci su se sklopili.

Tvoji koraci su usporili.

Tvoje misli utonule su u ljubičasto.

I ništa više i ništa manje

nije se trebalo učiniti

da ostaneš normalan

i stigneš na vrijeme.

Pračovjek

Tada je mjesec bio plav

a ti si satima sjedio ispod njega.

Tada su leptiri

lizali suglasnike s tvojih usana

i na odlasku

čulo se njihovo teško disanje.

Tada je vjetar mirisao na spaljenu kosu djevice

kojoj si sagradio otok.

I bilo je dobro tada,

sve prešutno rastavljeno

kako i treba biti

sve do povratka u spilju

gdje pucketa drevna vatra

na kojoj evo

upravo pališ cigaretu

s pritajenim smiješkom

na lijepoj gubici.

Moj san za tebe

Utorak je.

Puše žuti vjetar.

Na obali nema nikog

osim tebe i mene.

Zrak je topao kao cigareta

između tvojih dugih prstiju

dok nestaje dan.

Iznad nas

leti jato gladnih galebova

i jedan avion bez posade.

Oni će se sudariti

ispod Sunca

točno za dvije sekunde.

Mi ćemo se poljubiti.

Tvoja mama

napravit će obilnu večeru.

I svatko će se nadati

da je baš on spašen.