Jug je istok
Poezija Vjere Šimunčić čista je lirika, pretežito ljubavna, sve su bitne životne stvari pobrojane. Njezin je svijet zatvoren u smislu cjelovitosti i dostatan, kakav je oduvijek bio, povijesnost tek natruha i površnost
Vjera Šimunčić (Varaždin, 1976) do sada je poeziju objavila u »Quorumu« i na Trećem programu Hrvatskog radija. Završila je religijsku kulturu i filozofiju, premda joj se poezija drži predreligijskih, naturističkih motiva. Ciklus Ljetni solsticij kao da je zakasnio za jedan broj, jer opasno se približavamo jesenskoj ravnodnevnici, a on je sav u moru, na obalama, u ljetu, pa utoliko budi nostalgijske uzdahe za, aaahhh, godišnjim odmorom. Ali u poeziji Vjere Šimunčić ambijent ljetine nije prošlost nego vječnost, iskon. Jug je njezin istok, iz njega smo proistekli, a ona fiksira onaj moment kada se bilo još blizu iskonu mora, na obalama ili u platonskim spiljama. Njezina je poezija čista lirika, pretežito ljubavna, sve bitne životne stvari pobrojane su u ovom, njezinu vjerojatno središnjem, ciklusu. Njezin je svijet zatvoren u smislu cjelovitosti i dostatan, kakav je oduvijek bio, povijesnost tek natruha i površnost. Zrakoplovi lete bez ljudi, tamo im nije mjesto. Ciklus počinje rundekovski nomadskim stihom, pozdravom zori slamnatim šeširom, i dosljedno se razvija kroz naturalne situacije, eksplicitno zazivajući jednostavnost pračovjeka i ljepotu egipatskih robova, menije prirode; kamenice, smokve i masline. Formalno je jednako jednostavna, nudistička, bez stega, s tek tu i tamo kojim ponavljanjem, uglavnom anaforama, valjda najprirodnijim zazivanjem, skandiranjem.
Kruno Lokotar
Presjek jednog ljeta
Pozdraviti zoru slamnatim šeširom.
Dati cvrčcima vode da piju.
Dugim šetnjama
otvrdnuti kožu na stopalima.
Morskom solju ukrotiti kosu.
Jesti samo kamenice, smokve i masline.
Žedan i bos
kao najljepši egipatski rob
prevladati sumrak
klanjanjem Suncu.
Slušati dodire slijepaca
dok navire plima.
Do kraja odsanjati noć
na najtvrđoj stijeni
potpuno sam
s mirisom algi u pozadini.
Ljetni solsticij
Nitko nije
veći otok od tebe
jer nitko ne može podnijeti
toliko soli i sunca istovremeno
a da pomno ne isplanira samoubojstvo
u dan ljetnog solsticija
uz kavu na rivi s gluhonijemom ženom
koja mimikom umije dočarati
silnu nestvarnost zore
dok se njeno rođeno dijete u kolicima
guši maslinom iz rajskog vrta.
Ljubičasta pjesma
Na trgu
u osam ujutro
blizu fontane
rasuli su se patlidžani.
Tvoji kapci su se sklopili.
Tvoji koraci su usporili.
Tvoje misli utonule su u ljubičasto.
I ništa više i ništa manje
nije se trebalo učiniti
da ostaneš normalan
i stigneš na vrijeme.
Pračovjek
Tada je mjesec bio plav
a ti si satima sjedio ispod njega.
Tada su leptiri
lizali suglasnike s tvojih usana
i na odlasku
čulo se njihovo teško disanje.
Tada je vjetar mirisao na spaljenu kosu djevice
kojoj si sagradio otok.
I bilo je dobro tada,
sve prešutno rastavljeno
kako i treba biti
sve do povratka u spilju
gdje pucketa drevna vatra
na kojoj evo
upravo pališ cigaretu
s pritajenim smiješkom
na lijepoj gubici.
Moj san za tebe
Utorak je.
Puše žuti vjetar.
Na obali nema nikog
osim tebe i mene.
Zrak je topao kao cigareta
između tvojih dugih prstiju
dok nestaje dan.
Iznad nas
leti jato gladnih galebova
i jedan avion bez posade.
Oni će se sudariti
ispod Sunca
točno za dvije sekunde.
Mi ćemo se poljubiti.
Tvoja mama
napravit će obilnu večeru.
I svatko će se nadati
da je baš on spašen.
Klikni za povratak