Jedinstvena pojava

The Dirty Dozen Brass Band, The New Orleans Album, Columbija, CK 45414

The Dirty Dozen Brass Band po svom je pristupu jedinstvena pojava američkog jazza s kraja prošlog stoljeća. U ideji, ali ne i u realizaciji, možda bi mu se mogao u drukčijem tipu shvaćanja fakture približiti jedino Pasadena Roof Orchestra. Grupa izvrsnih crnačkih, nama poimenično slabije poznatih glazbenika, okupljenih u The Dirty Dozen Brass Bandu, odlučila se naime na sasvim specifičan način odužiti vlastitim izvorištima, odnosno korijenima jazza u sklopu glazbe staroga New Orelansa. Vrijedi ovdje pripomenuti sporadične pokušaje inkorporiranja elemenata jazza New orleansa u sklop nekih najmodernijih interpretacija, no The Dirty Dozen Brass Band to čini drukčije, gotovo obrnuto, u tradicionalni new orleans blues onoga doba, rhythm & blues, pa čak i neke tadašnje popularnije glazbene pojave u originalnim aranžmanima i na duhovit način u tradiciju uklapa neke od tečevina suvremenog jazza. The Dirty Dozen Brass Band uz to je jedinstven i po svom sastavu puhačkih instrumenata i bubnjeva bez glasovira, što jasno podsjeća na tradiciju uličnih marching bandova New Orelansa, te obveznu pripadajuću second line pojavu. Temelj ansambla čine osmorica trubača, vokalista, saksofonista i bubnjara, koji broj do dvanaest (odatke i dozen, tucet, u imenu sastava), dopunjava stilski odgovarajućim gostima, kakav slučaj pamtimo i s koncerta tog ansambla, održanog prije više godina u nekad kultnom zagrebačkom jazz-prostoru Kulušić, kojom je zgodom prvobitno iznenađenje ubrzo preraslo u oduševljenje zagrebačke publike.

Jedno od najnovijih diskografskih izdanja The Dirty Dozen Brass Banda CD The New Orleans Album trebalo je biti krunom dosadašnjeg djelovanja tog originalnog ansambla. Posvetivši ga kolijevci jazza, njegovi su članovi kao goste-soliste u projekt pozvali četvoricu istakntih glazbenika New Orleansa; gitarista i vokalista Dannyja Barkera, trubača i vokalista Davea Bartholomewa, pijanista i vokalista Eddieja Boa te, s dopuštenjem etikete Warner Brothers, pjevača Elvisa Costella. Nije stoga čudno da prestižna američka diskografska kuća Columbia Records nije u svom recentnom katalogu željela izgubiti tu originalnu, zanimljivu i perfektno izvedenu produkciju.

U devet originalnih naslova te jednom starom poznatom skladbom Don't You Feel My Leg, The Dirty Dozen Brass Band se u aranžmanima pa ni u inače inventivnim solima ne libi primjerene i ponekad dobrodošle doze humora u jazzu, ali izvedbe zbog toga neće ni u jednom trenutku prijeći u grotesku ili pak u neku vrstu podcjenjivanja vlastite glazbene tradicije. The Dirty Dozen Brass Band jednostavno na originalan način transkribira Louisa Armstronga, Jellyja Rolla Mortona, blues onog vremena, pojavu cajuna i zydeca, new orleans kao takav, pa i nešto mlađi crnački rhythm & blues.

Mladen Mazur