Jazz i film

Povezanost jazza i filma ma koliko to u prvi mah zvučalo čudno, datira još iz razdoblja nijemoga filma. Vrijedi naime podsjetiti da su zbivanja na platnu tijekom prikazivanja nijemih filmova u boljim dvoranama gotovo uvijek pratili pijanisti, zbog čega su takve dvorane posjedovale odgovarajuće pozornice i instrumente. Nisu u tome bila iznimka ni naša bolja kina pa ni odgovarajući pijanisti, koji obično nisu bili jazz-pijanisti, ali su neke scene na platnu pokušavali spontano glazbom popratiti brojevima koji bi se u ono vrijeme laički nazivali jazzom. Tim slijedom dolazimo i do prvoga zvučnog filma, The Jazz Singer iz 1927. godine s Alom Jolsonom, pjevačem lica premazana crnom bojom i pijanistom Paulom Langeom, čiji naslov također vara, jer ni u tom filmu, kao ni u njegovu remakeu iz 1952. godine s pjevačicom Peggy Lee, nije bilo riječi o jazzu, iako je u sjećanju i svijesti mnogih gledatelja ostao kao takav.

Crvenokosa zavodnica

Uloga će jazza u daljnjem razvoju filma biti veoma važna i valja je promatrati s tri različita stajališta. Tu su ponajprije filmovi raznih sadržaja u kojima je uporabljena originalna i za njih posebno pisana, jazz-glazba. Tu je zatim niz poznatih filmova za koje su glazbu godinama pisali istaknuti autori američke popularne pjesme, melodije kojih su napisane na šlagerski način, pa su stoga i po obliku i po harmonijskim slijedovima odgovarali jazz-interpretacijama, te će ih tako baš džezisti svojim izvedbama dodatno popularizirati. Tu su napokon filmovi u kojima sudjeluju autentični jazz-sastavi i orkestri, scenarij kojih predviđaju izvođenje cjelokupnih glazbenih brojeva. I baš je niz takvih, u nas u posljednjih pedesetak godina prikazanih filmova, za razvoj našeg jazza bio iznimno važan, te valja na neke od njih podsjetiti. Uoči Drugoga svjetskog rata bili su to filmovi Crvenokosa zavodnica s orkestrom Artieja Shawa i Lanom Turner u glavnoj ulozi iz 1939. i Hollywood Hotel s orkestrom Bennyja Goodmana, oba će imati presudan utjecaj na pojavu niza naših istaknutih jazz-klarinetista, pa slijedom toga i odgovarajućih big bendova (Bojan Honjec, Maks Johan, Zlatko Dukić, Johny Remenar, braća Ščukanec i drugi). Nakon završetka rata biježim film Rat divljih mačaka s naglašenom boogie-vogie glazbenom kulisom, čije će prikazivanje izazvati oštre kritike tadašnjega režima, napose zbog uzrečice »bolje plesat bbogie-woogie nego krampati na prugi« nadahnute baš jazzom iz tog filma, kojom su mladi omalovažavali omladinske radne akcije na ljetnim gradnjama pruga Brčko — Banovići i Šamac — Sarajevo. Slijedio je niz blažih glazbenih filmova poput Serenade u dolini sunca s orkestrom Glenna Millera, Bal na vodi s orkestrom Harryja Jamesa, izvrsna priča Zimsko doba s orkestrom Woodyja Hermana, pa za pojavu nekih naših istaknutih jazz-trubača nezaboravni Mladić s trubom, s ansamblom Jimmyja Zita i malim sastavom Harryja Jamesa. Slijedio je francuski Lift za gubilište s jazzom Milesa Daviesa i tako sve do recentnijih ostvarenja, Round About Midnight, The Bird i Cotton Club.

Oktavijan Miletić i jazz

I naš se prvi jazz-glazbenik, legendarni filmaš Oktavijan Miletić s jazzom susreće radeći kao mladić na filmu u Beču. Brojni će naši jazz-glazbenici pisati poslije glazbu za film nadahnutu jazzom, primjerice Tomica Simović, Aleksandar Bubanović, Ozren Depolo i Miljenko Prohaska, a zanimljivo je da je među našim nekadašnjim kinooperaterima, koji su danima vrtjeli muzičke filmove, bilo sasvim dobro potkovanih jazz-znalaca. Tu su napokon i neki od naših filmskih redatelja koji su se u svojim ostvarenjima poslužili domaćim jazzom. Ante Babaja u kratkometražnom je filmu Pravda angažirao jazz-improvizacije Zagrebačkog jazz-kvarteta, a u ekraniziranoj priči Lakat glazbu Miljenka Prohaske. U svijetu je ostvaren golem broj filmova s jazz-tematikom ili sudjelovanjem jazz-glazbenika, od kojih se kao fenomen još spominje Jazz on a Summer Day iz 1960. u kojem su uporabljeni autentični materijali s neponovljiva Newport Jazz Festivala — 1958, te kao relevantna ostvarenja i niz filmova o pojedinim ličnostima ili pak sastavima. Najkompletniju i najprecizniju sliku jazza i filma daje u svojim knjigama britanski autor David Meeker. Osobno sam uvijek zadivljen radovima iskrenih i marljivih entuzijasta kojima bi nerijetko mogli pozavidjeti i neki eminentni stručnjaci. Meeker je upornim i sustavnim, gotovo znanstvenim radom koji nadilazi puku kompilaciju, skupio gotovo sve što je u odnosu jazza i filma do sada na bilo koji način ostvareno, te da brojka kataloških jedinica u najnovijem izdanju njegove knjige Jazz in the Movies penje preko četiri tisuće! Surađujući s Holywoodom i svim relevantnim američkim i europskim arhivima taj autor daje najpreciznije podatke čak i u slučajevima najminimalnije participacije jazza u nekom filmu, navodeći imena izvođača, minutažu i svoje ne baš nevažne koncizne opaske. Usredotočen razumljivo ponajprije na američku i zapdnoeuropsku filmsku proizvodnju s jazzom u rasponu od Louisa Armstronga do Lala Shifrina. Meeker navodi tek dvojicu istočnoeuropskih autora koji su pisali glazbu za američke filmove poljskog pijanista i skladatelja, Krzystofa Komedu i mađarskog autora — gitarista Eleca Becsika, pa uvodnike njegovih knjiga potpisuju razumljivo istaknuta imena američke jazz-scene, Norman Granz i Shorty Rogers.