Izvrsno, i opet izvrsno

Izvrsno, i opet izvrsno

Ludwig Steindorff, Kroatien. Vom Mittelalter bis zur Gegenwart. Ost- und Südosteuropa — Geschichte der Länder und Völker. Friedrich Pustet, Regensburg/Südosteuropa-Gesellschaft, Regensburg, 2001.

Napokon! Napokon stoga, jer je posljednji cjelovit pregled naše povijesti u Njemačkoj objavljen prije gotovo pola stoljeća. Steindorffova je Hrvatska — kažimo odmah na početku — znanstveno utemeljena, popularno pisana (za ediciju o zemljama i narodima »istoka i jugoistoka Europe»; nakladnik reklamira istovrsne preglede za Albaniju, Bugarsku, Grčku, Poljsku, Rumunjsku, Rusiju i Slovačku), namijenjena dakle prosječno naobraženu i znatiželjnu govorniku njemačkog jezika. Moralo se računati sa skromnom upućenošću potencijalnog čitatelja: i zbog opće razine znanja o manjim europskim državama (što jednako vrijedi i za najmanje dvadesetak drugih zemalja), ali i zbog specifičnih okolnosti (koje vrijede samo za Hrvatsku). Te, specifične okolnosti, ovako je precizirao povjesničar Wolfgang Kessler: »Nakon Drugog svjetskog rata prevladalo je u Njemačkoj zanimanje za 'Jugoslaviju', unutar koje se vlastiti nacionalni entitet Hrvatske prepoznavalo samo iznimno.«

Jugokuhinja

Međutim, tome nešto valja pridodati: u Njemačkoj su (iz razumljivih razloga »političkog oportunizma« nakon Drugog svjetskog rata) samo slijedili »trend« koji je bio proklamiran — iz Jugoslavije. »Zaboravne« u nas (kao da ih je svakim danom sve više!) valja podsjetiti: hrvatska se problematika potencijalnim turistima (dakle najširem krugu ljudi) gotovo pola stoljeća nije predstavljala kao takva, u obzoru vlastite povijesne, prostorne i duhovne cjelovitosti, nego gotovo isključivo u jugoslavenskom okviru. Da se ne bismo krivo razumjeli: SFRJ je bila međunarodno priznata višenacionalna država, i imenom federacija, pa to uopće nije moralo biti krivo — da se u njezinu »okviru« Hrvatska doista predstavljala, a ne — kamuflirala. Utemeljena na slabo prikrivenu neounitarizmu (ideološkom obliku centralističkih tendencija), tako vidljivu u »saveznoj« alergiji prema slovu »h«/«H«, jugoslavenska je informativna politika Hrvatsku otjerala u ilegalu i prešućivanjem samog imena: ili se (samo) rabio pridjev jugoslavenski ili su se forsirala (samo) regionalna imena. Svemoćni je Yugotours na more doveo milijune njemačkih turista, ali oni iz njegovih publikacija nikada nisu doznali da su bili — u Hrvatskoj. Autor je dakle imao dovoljno pragmatičnih razloga da ovako započne uvod u svoje djelo:

»Republika Hrvatska jedna je od najmlađih država u Europi, ali kontinuitet hrvatske državnosti seže u rano srednjovjekovlje. Ime naroda i ime zemlje, iz njega izvedeno, već su više od tisuću godina prisutni u povijesti.«

Iako to neupućenima tako ne izgleda, nije lako ostvariti ediciju koja zahtijeva dvije (različite) kompetencije, i znanstvenu valjanost i primjeren diskurs. Regensburškom nakladniku to je uspjelo, jer je i prvi korak bio mudar: našao je pravog sunakladnika. Ugledno Jugoistočnoeuropsko društvo iz Münchena jamči respektabilnu stručnu razinu, pa se ni pisanja ove knjige — na sreću — nije mogao dočepati neki »instant«-stručnjak »za Balkan«. Nakon eliminacije diletanata na redu je bio teži dio: kojem znalcu povjeriti pisanje jednog popularnog pregleda? I vrlo dobri stručnjaci često znaju pisati samo za stručnjake, pa je valjalo naći onoga koji umije i drugačije. Tko god da je preporučio profesora Steinforffa — nije pogriješio. Uz temeljni preduvjet, multidisciplinarnu stručnost (povjesničar je, slavist i germanist), znade pisati i jasno i zanimljivo, s nužnim minimumom (preciznog) stručnog nazivlja, pa je dao sažetu, ali plastičnu i uvjerljivu sliku povijesnoga razvoja hrvatskoga društva u njegovim najvažnijim sastavnicama: političkoj, narodnosnoj, gospodarskoj, socijalnoj, pravnoj i, što nas posebno raduje, kulturološkoj (tako je jedno od deset poglavlja naslovljeno Kultura glagoljske pisane riječi, a taj je važan segment u inozemnim radovima redovito izostajao).

Zagreb — paradigma srednjoeuropskog grada

Riječ je o autorskom djelu. L. Steindorff vrstan je stručnjak i pomno prati relevantnu literaturu, ali je do razumijevanja bitnih problema i srednjovjekovne i suvremene hrvatske povijesti došao i vlastitim istraživanjima. Razvidno je to i iz formulacija naslova triju radova: pisao je o »političkom statusu i društvenom razvitku« dalmatinskih gradova u 12. stoljeću (doktorska disertacija; Köln-Beč, 1984), o Zagrebu kao »paradigmi za povijest srednjoeuropskoga grada« (München, 1995), ali je i autor do danas, koliko mi je poznato, jedine znanstveno zasnovane studije o Hrvatskom proljeću (ne stavlja ga u navodnike), kao »socijalnom pokretu u jednoj socijalističkoj zemlji« (Stuttgart, 1997). Studirao je u Heidelbergu i Zagrebu, a kao vrstan govornik hrvatskoga jezika u nas je opetovano bio gostom-profesorom. Dobro poznaje našu zemlju, u što su se mogli uvjeriti i oni koji su bili na njegovu proljetnom predavanju u Zagrebu, na kojem je predstavljena i ova knjiga, tek izašla iz tiska (u organizaciji Instituta Ivo Pilar, a u suradnji s Hrvatskim studijima i Hrvatskim povijesnim institutom). Rođeni Hamburžanin (*1952) danas je šef katedre za istočnoeuropsku povijest na Sveučilištu u Kielu.

Koristan autorov dodatak

Svoj pregled hrvatske povijesti Steindorff je strukturirao u deset poglavlja na 232 stranice, posvetivši najviše prostora novijoj povijesti (zbivanja od »antike i etnogeneze« do »dugog 19. stoljeća« obuhvaćaju prvih devedeset stranica), pa više od polovice prikaza razmatra razdoblje nakon 1914, što je posve u skladu s očekivanjima publike. O Hrvatskoj kao samostalnoj državi piše na posljednjih dvadesetak stranica (završava političkim promjenama početkom 2000). Valja naglasiti da uz ovaj, temeljni tekst, izdanje ima seriozan i vrlo koristan autorov dodatak (Anhang) na četrdesetak stranica; sadrži kronološku tablicu najvažnijih događaja, kratke životopise trideset istaknutijih ličnosti, medaljone o važnijim mjestima/gradovima odnosno kulturnim i prirodnim znamenitostima (27), vrstan ažuriran izbor iz literature — također i najvažnijih djela na hrvatskome — i kazalo. Uz niz praktičnih obavijesti, knjiga je opremljena s trideset raznovrsnih crno-bijelih fotografija (gradova, povijesnih spomenika i ličnosti u bloku, str. 129-144), crtežima i karikaturama (5), zemljovidima (9) i tablicama (3) na odgovarajućim mjestima u tekstu. Oprema je knjige klasična, ukusna, s lijepom kolor-fotografijom Grada (da li je potrebno reći Dubrovnika?) na naslovnici.

Steindorffova je Hrvatska rezultat primjene metodoloških načela suvremene historiografije, na našu problematiku primijenjenih ovako: »Koncepcija ovoga prikaza polazi od premise da dugoročni temelji na kojima se — od 19. stoljeća — stvarala suvremena hrvatska nacija, nisu bili samo u postojanju hrvatskoga etnosa, nego i u drevnoj državnosti, povijesnim granicama, plemstvu kao političkom narodu, vjeri, kulturnim svezama i jeziku.«

U zrcalu njemačkom

Vrstan uvid u građu i u njihove znanstvene interpretacije, sposobnost odabira bitnoga (zadani opseg izdanja!), zazor od ideologijskih »magli« (također i historicizma), težnja za objektivnošću, kritičnost modernog europskog intelektualca (i istodobno dobronamjernost) te precizan i smiren, a opet poticajan izričaj — odlike su ove knjige u cjelini. Kako je autor u pojedinostima prikazao najvažnije povijesne procese i razdoblja te protumačio »kontroverzna« (ili tek za nas »osjetljiva») pitanja, morat će precizirati recenzenti u stručnim časopisima. Sigurno će biti prigode i za rasprave u struci, jer su neka Steindorffova rješenja vrlo poticajna podloga. Širu javnost — i to je posve razumljivo — ponajprije zanima: kako to »mi« izgledamo u ovom zrcalu, s kakvom će slikom o »nama« na jadranski odmor stizati njemački čitatelj? Pomnija lektira knjige potvrđuje da je autor Hrvatsku doista i prikazao onako kako je u uvodu obećao: »...kao zemlju čija povijest, uza sve posebnosti, ima toliko toga zajedničkog s drugim europskim zemljama«. Vjerujem da to možemo zaključiti i na temelju samo jednog primjera: »Gdje je (zapravo) Hrvatska?«

Tvrdnjom da je naša zemlja, zemljopisno povezujući panonsko i mediteransko područje, »most« između »Ostmitteleurope« i »Südosteurope«, da dakle pripada i jednom i drugom prostoru, Steindorff je uobičajenim terminima njemačke historiografije učvrstio uvriježeno gledište (u znanosti ako već ne i u političkim kabinetima), ali su posebnu pozornost zavrijedili precizni argumenti za takvu atribuciju. Poslužio se modelom opozicijskog para, i — pogodio u samu bit hrvatske problematike. Evo kako je to uradio.

U Jugoistočnu Europu autor smješta Hrvatsku («kao i njezinog zapadnog susjeda Sloveniju») zbog zajedničke rimske predpovijesti, južnoslavenskog jezičnog kruga, teritorijalnog dosega osmanlijske vladavine i — last but not least — gotovo sedamdesetogodišnjeg postojanja jugoslavenske države. Ali, Hrvatska je, kaže dalje autor, dio »Ostmitteleurope« baš »kao i Slovenija ili Magjarska«. Razlozi su sljedeći: još u ranom srednjem vijeku utemeljena je veza sa zapadnom crkvom, pa je tako oblikovan i karakter hrvatske kulture; Hrvatska je bila dionikom svih procesa stvaranja staleškog društva i gradova, a to je (zapadno)europska karakteristika par excellence; naposljetku, ona je politički — sve do 1918. — dominantno bila orijentirana prema Srednjoj Europi.

Temeljem tako označene (i vrijednosno evidentirane) re-konstrukcije, povjesničar će se odlučiti i na optimističnu prognozu:

»Državnim osamostaljivanjem Hrvatske, novom otvorenošću granica i sudjelovanjem u europskim integracijskim procesima obnavljaju se i jačaju veze sa Srednjom i Zapadnom Europom.« Sada je jasno zašto nije smatrao potrebnim spominjati nekakav »Zapadni Balkan«.

Iako namijenjen njemačkom čitatelju, Steindorffov bi pregled hrvatske povijesti (s razumljivim, autorovim preinakama zbog promijenjenog recepcijskog kruga) trebalo prevesti i objaviti u nas, iz znanstvenih, ali i propedeutičkih razloga.

Srećko Lipovčan