Isti u komuni

Zajedno/Tillsammans, Švedska, red. Lukas Moodysson

Pomama obožavanja sedamdesetih jedna je od ključnih sastavnica pop-kulture devedesetih. Otkako je Sam Jackson ostavio trajne posljedice na psihu novoga naraštaja svojom afrofrizurom i brčinama u Paklenom šundu 1994, filmski autori gotovo su sav napor usmjerili na to da s jednakim žarom glorificiraju i ostale amblematske atribute toga stilski spornog razdoblja. Ni broja se ne zna zaliscima, golemim ovratnicima i hlačama zvoncarama iz sljedećih izdanaka alter-pop-cool podvrste kinematografije koja je uslijedila. Životni stil i vrijednosti toga vremena doživjeli su apoteozu slijepa obožavanja u filmovima Velvet Goldmine Todda Haynesa i Korak do slave Camerona Crowea. Tamo gdje sve pršti od adoracije, refleksije, naravno, nema.

Upravo zato Zajedno, drugi film Šveda Lukasa Moodyssona — koji nas je prošle godine obradovao iznimno senzibilnom tinejdžerskom romancom Pokaži mi ljubav — toliko je potreban priljev zdrave krvi. Njegov je film prvi odista zreo i upućen prikaz kompleksne problematike tog zbunjenog vremena snimljen s određene distance. Omeđene buntovnim idealizmom sedamdesetih i konzervativnim blagostanjem osamdesetih, sedamdesete su prštale stranputicama koje do dana današnjega definiraju subkulturne pokrete. Stoga je nužno iskazati ih u pravim razmjerama njihove kompleksnosti kako bi se vidjelo koja je njihova specifična težina i zbog čega u to vrijeme nisu uspjele. Ovaj film, tako, biva prvi zreo kinematografski prinos promišljanju sociološki tako relevantne teme.

Dakako, Moodysson ne bi bio ono što jest — ni više ni manje nego najbolji aktivni skandinavski redatelj (žao mi je, Ingmare) — kad bi sociološku tematiku izlagao kao sociološki esej. Njegov je film upravo dijametralno suprotan iznošenju bilo kakve poučne teze, zauzimanju iole prepotentna stajališta prema vlastitoj temi. Naprotiv, redatelj je dovoljno mudar da odabere prostorno-vremensku cjelinu u kojoj će sve raznorodne silnice vremena koje želi prikazati pasti na plodno tlo i progovoriti same za sebe, dok će autorov prinos biti ograničen samo na to da svaku od njih prikaže s empatijom i poštovanjem, ne zauzimajući vrijednosni sud čak ni prema onima najapsurdnijima.

Spomenuta cjelina mjesta i vremena ovdje je komuna u Stockholmu. Nju nastavaju mnogobrojni pripadnici alternativnih stilova života (radikalne feministice, revolucionari, iskreni idealisti, kao i puki narkomani), no radnja započinje u trenutku kad se u njihovu životnu sredinu doseli majka s dvoje djece iz daleko prozaičnijega razloga — muž je tuče. Taj moment uvrštavanja stvarnog životnog problema među ideološke životne probleme pružit će glavnu okosnicu razvoja priče svakog pojedinog lika. No Moodyssonova dramaturgija nipošto ne ide pravocrtno: neki od likova jednostavno neće biti sposobni za preobražaj (poput urnebesno smiješna, ali time ne i manje tragična maoista, koji pristane spavati s djevojkom samo pod uvjetom da s njom poslije može raspravljati o klasnoj borbi), dok će drugi taj preobražaj nijekati, plašeći se poput svakoga poštenog revolucionara da ne skrenu s puta u bolje sutra. Bilo bi vrlo lako — a to valja uvijek imati u vidu — ovakvu gomilu zaluđenih opsesivaca prikazati ironično, ili satirično, ili cinično: no Moodysson je pametniji. Dobrodušne zablude (ako je o zabludama riječ) njegovih protagonista dovoljne su da svakog od njegovih likova postave u putanju koja će ih dovesti do prijelomne točke. Na redatelju je samo da pazi da sve faze njihovih osobnih priča iskaže narativno precizno i uz mnogo ljudskoga suosjećanja.

Još jednu stvar valja zapaziti u Moodyssonovu postupku. Uza svu pompu i halabuku koja se digla oko manifesta Dogme 95, ni jedan od radova s tim certifikatom nije uspio postići mjeru kvazidokumentarističke uvjerljivosti koja Moodyssonu naizgled bez truda polazi za rukom. Njegovi su glumci, kao i u prošlom filmu, svi do posljednjega posve uvjerljivi. Rezultat je film koji bez obzira na sve svoje ostale konotacije pruža najkompleksnije emocionalno iskustvo koje će gledatelj ove godine imati prilike vidjeti u kinima.

Vladimir C. Sever