Ipak roman, a ne teorija

Ipak roman, a ne teorija

David Lodge, Thinks..., Secker & Warburg, Velika Britanija, 2001.

Deseti roman Davida Lodgea Thinks... neka je vrst prozne komedije manira inscenirana u akademskom svijetu izmišljena sveučilišta Gloucestera, jednog od novih britanskih sveučilišta, sagrađenih šezdesetih godina.

Dva glavna lika, Ralph Messanger i Helen Reed, utjelovljuju sudar dvaju životnih koncepata, svijeta znanosti i svijeta umjetnosti, mozga i srca, racionalnosti i emocije, dakle prežvakanu književnu temu, kojoj Lodge ipak uspijeva dati novi život, koliko se god to na početku romana činilo neizvedivim.

Ralph je direktor instituta za istraživanje kognitivnih znanosti. Šarmantan i karizmatičan, on je i neka vrsta medijske znanstvene zvijezde, i naravno ljubimac žena, koji iskorištava svaku prigodu za izvanbračne aktivnosti, što njegova žena Carrie doduše zna, ali tolerira, sve dok je Ralph diskretan.

O kvantnoj teoriji i drugome

Njegova je sparring partnerica Helen Reed, spisateljica i obožavateljica Henryja Jamesa, odnedavno udovica, koja iz svoga londonskog stana prepunog sjećanja na muža, bježi na sveučilište, gdje predaje, a što bi drugo — kreativno pisanje. Helen, odgajana u strogoj katoličkoj obitelji, utjelovljuje i vjerski sukob — s jedne strane nostalgično poštovanje katoličkog odgoja, s druge strane krizu vjere odrasle osobe suočene s neobjašnjivim događajima u vlastitom životu.

Ralph i Helen dakle ne mogu biti drukčiji — Ralph zastupa stajalište da je umjetna inteligencija sljedeći korak na evolucijskoj ljestvici, dok Helen sumnja u mogućnost da stroj može zamijeniti ljudsku svijest. Premda Helen pati od moralnih skrupula, njihova međusobna privlačnost prvo će rezultirati raspravama o vrijednosti književnih opsjena nasuprot materijalističkom znanstvenom prilazu, a zatim završiti u kratkoj i strastvenoj vezi, do trenutka kad Ralph, suočen s mogućnošću da je teško bolestan, ne otkrije prave vrijednosti i ne povuče se iz zavodničke arene. Kako se dakle stabilnost Ralphova života nađe u opasnosti, on se konačno odriče autoriteta za interpretaciju životnih tajni, a Helen se vraća u London, gdje će upoznati finog biografa i napisati roman koji je »toliko tradicionalan da bi mogao biti moderan« — drugim riječima, njezin svjetonazor pobjeđuje.

Baveći se prilično isforsiranom temom, i roman na trenutke sliči književnom laboratoriju — likovi u nekim dijelovima romana i ne služe drugomu nego da budu glasnogovornici dvaju suprotnih svjetonazora, ali i da čitatelju pojasne zamršene znanstvene teorije. Tako se često vode dijalozi poput »Profesore, možete li mi objasniti kvantnu teoriju?«, na što profesor svima razumljivim riječima tu zaista i objašnjava. Na sličan način Helen rasvjetljava funkcioniranje naracije. Vrhunac je edukativnoga pristupa scena u kojoj Ralph Helen pokazuje veliki mural u svom institutu, koji ilustrira različite eksperimente i teze u kognitivnim znanostima. Ralph joj, kao i čitatelju, prilično nespretnim narativnim trikom objašnjava sve što treba znati kako bi se moglo ići dalje sa štivom.

Vlastiti književno-teorijski eksperiment

Lodge osim toga u djelo provodi i saznanja vlastitoga književno-teorijskog rada, po kojemu je uostalom i najpoznatiji. Tako je roman pričan iz nekoliko pripovjedačkih kutova naizmjence: Ralph u računalo diktira svoj tok svijesti, koji nije nečitljiv kako to u prvi čas zvuči, nego naprotiv prilično koherentan, što pruža protutežu Helen, koja svoje doživljaje ispisuje tradicionalno, u tajni dnevnik. Treći je narativni kut onaj sveznajućeg pripovjedača. Lodge osim toga uvodi i izvornu epistolarnu epizodu koja se odvija preko e-maila, Helenini studenti ispisuju imitacije poznatih britanskih književnika o temi Ralphovih znanstvenih teza, a tu su i poigravanja poput onoga gdje Helen, koja u jednom trenutku ne može izdržati moralni pritisak veze s Ralphom, dnevnik piše u trećem licu. I, konačno, Helen doznaje za nevjeru pokojnoga muža ne iz nečijih usta, nego prepoznavši ga kao lik u nedovršenom romanu svoje studentice, njegove bivše ljubavnice.

Pa ipak, roman nije preopterećen idejom. I pored svih narativnih poigravanja i iskonstruirane situacije koja treba rasvijetliti temu, ovo je ipak roman, a ne tek utjelovljenje književne teorije. Romantična intriga ostaje intrigantna, odnosi su iznijansirani, a žongliranje pripovjedačkom perspektivom ne iritira, nego romanu daje i ravnotežu i dinamiku. Drugim riječima, roman se čita i lako i glatko, kao kratka akademska farsa, campus novel u najelegantnijem mogućem obliku.

Iva Krtalić-Muiesan