Horor

Nastupilo je doba koje bih mogao nazvati vremenom rehabilitacije vampira. Naglasak je filmova s muke vampirove/đavlove žrtve prešao na patnju vampira, i trebamo se potruditi da u tom Drugom pokušamo naći sebe. Odnosno, sada demon zapravo simbolizira čovjekovu patnju, čovjekovu nemoć da se odupre usudu

Strava u Ulici brijestova

HTV nam u ovo ljetno doba nudi i jedan film strave: Strava u ulici brijestova — čini mi se treći dio, snimljen godine 1987. Prvim nas je 1985. obdario Wes Craven, doktor filozofije, koji se ipak vrlo brzo odlučio za prodore u drugu vrstu nedokučivog. Rodio se on 1949, i ako je kina počeo obilaziti kad to čini većina djece, vjerojatno je da mu je prvi, možda i doživotni, poticaj dao Hitchcockov Psycho (1960). Prva, pak, osvjedočenja o stravi starijih gledatelja, i to onih i tek ponešto stariji od Cravena, njima danas djeluju kao šala, kao bau, bau za plašenje dječice.

Dakako, iz ovo nekoliko podataka nazire se mogućnost jedne periodizacije povijesti filma strave, periodizacije koja se ne oslanja tek o količinu onoga što nam se čini stravičnim u tim filmovima.

Ne upuštajući se u dulja obrazlaganja, napose ne u definiranja žanra, jer pretpostavljamo da tu postoji nekakav konsensus, ustanovljavamo da se mogu razabrati dva razdoblja, kojima je međa vrijeme između spomenutog Psycha i Rosmerine bebe Romana Polanskog (1968). Za tih osam godina zbile su se promjene, mijene koje su stvorile onu vrstu horora kojom nas film i danas opskrbljuje.

Egzotični i opasni

U prvom razdoblju, dok je film još tražio svoje putove i oslanjao se na naslijeđe, poticaji su dolazili iz književnosti, osobito iz gotičkog romana i njegovih nasljeđivača, naročito od djela kao što su Frankenstein ili okovani Prometej Mary Shelley (1818) i Drakula (1897) Brama Stokera. Ti i takvi romani ponudili su arhetipske likove — čudovište stvoreno od čovjeka i vampira ispijača krvi što nevine koštaju života. Uz likove, dakako, preuzeli su se i ambijenti, za ono vrijeme egzotični i opasni (Karpati, Škotska, laboratoriji), pa bi već i samim tim, što su nikli u takvu okolišu, likovi filma strave bili začudna činjenica gledateljeva svijeta.

Od Rozmerine bebe, prema romanu Ire Levina, počelo je novo doba. Đavao Polanskoga rodio se u New Yorku, među neboderima, u središtu današnje civilizacije i plutokracije, a njegovat će ga majka koja zna da joj je dijete đavao ali »majka je majka«). I tako se demon — a tim ćemo imenom prigodno krstiti sve plašitelje ovoga žanra — osuvremenio, i otada pratimo njegov razvoj po tom novom kursu. Spominjući najistaknutije filmove, već Friedkinovu Egzorcistu (1973) on se nastanio u čovjeku već pri početku filma (u Rozmerinoj bebi tek na kraju), ali ga ne vidimo, a u Deonnerovu Pretkazanju (1976) i Carpenterovoj Noći vještica (Haloween, 1978) evo ga i živa živcata. U kontekstu te tipologije evo stižemo do mračnih događaja u Ulici brijstova. Junak tog filma stanovnik je snova u kojima gadno muči mlade. Nije on živo biće poput Michaela ili damiena, on je bio živo biće, a sada je trajni sadržaj podsvijesti koja čeka san, a ima i ono najvažnije za osobnu kartu — i ime i prezime koje će svi upamtiti, koje će postati dijelom nove mitologije žanra: zove se Freddy Kruger, što znači ako već ne on sam, nagađajmo, ali barem stari mu je German, njemačkog ili nizozemskog podrijetla...?

Uspjeh filma bio je toliki da je, kao i prethodno spomenuti filmovi, urodio s više nastavaka (četiri do 1989).

Tom ovovremenom postvarnjenju Demona, tog ultimnog ugrožavatelja i uništitelja, usporedna su i dva sljedeća fenomena. S jedne strane, naime, on je po nečemu postao gori, a s druge bolji nego što je bio u prethodnoj fazi. Naime, kad je već u čovjeku poput nas, a ne monstrum iz epruvete ili spavalica iz kovčega u Karpatima, onda radi i neke pojavno ružnije stvari, odnosno, stvari koje su ružne na sliku i priliku čovjeka ukoliko ne pripadaju obrtu bez kojega mogu jedini vegetarijanci. To jest, on ili barem njemu srodan lid, ne okolišajmo, kolje. I, kako me najprije poučio jedan student, nova (pod)vrsta horora su takozvani slasher movies. A ono slasher dolazi od rasporiti. Sjetimo se samo za ovu prigodu onih starih filmova. Naime, usporedbe radi, Drakula je, jednostavno, imao više stila ili smisla za estetiku: tek dvije male rupice na vratu, anemičan izgled i kronična pospanost piknutoga, a mnogi su takvi i bez Drakuline inicijative. A ako je nekadašnje čudovište mesarilo žrtve, to se barem nije prikazivalo, pa ni u »krvavom« Psychu nož kao da zapravo nikada ne dotakne tijelo. U današnjem filmu na takve smo se stvari navikli, rekviziti filma strave postali su retorički osnažitelj mnogih nehororskih filmova.

Simpatije prema demonu

No, ako je novi demon toliko sličan čovjeku, mora biti i po nečemu ljudski dobar — jer čovjek ima i dobrih osobina. I prije su filmovi znali pokazivati znakove sućuti prema demonskom biću — prema Frankensteinovu čudovištu i prema Drakuli (Nosferatuu), ali su sada ambicije sineasta postale veće. Nastupilo je doba koje bih mogao nazvati vremenom rehabilitacije vampira. Naglasak je filmova s muke vampirove/đavlove žrtve prešao na patnju vampira, i trebamo se potruditi da u tom Drugom pokušamo naći sebe. Odnosno, sada demon zapravo simbolizira čovjekovu patnju, čovjekovu nemoć da se odupre usudu, kao u filmovina Francisa Forda Coppole (Bram Stokerov Drakula, 1992) ili Neila Jordana (Intervju s vampirom, 1994), a Demme tome pridodaje da bi demon mogao na kraju prepoznati dobro i poslužiti u obračunu s birokratskom huljom (Kad jaganjci utihnu, 1994). Otac Rozmerine bebe Polanski, pak, u pomalo podcijenjenu filu Deveta vrata (2000) kao da je rezignirao: nema druge nego se predati demonu...

I što će se sa žanrom dogoditi u bližoj budućnosti?