Filter za ekran c/b TV-a

Filter za ekran c/b TV-a

Sjedili smo u dubokoj hladovini stare kuće — nova se tek gradila, tada su svi gradili kuće — u jedinoj sobi pred televizirom. Moj najbolji prijatelj, prvi komšija — danas se to kaže susjed — Silvio i ja sjedili smo na podu, a red iza nas, na dvosjedu, naši tate. Njegov Damjan, kojeg su svi zvali Damir, i moj Dragutin, kojeg su svi zvali Drago.

Bilo je to, no — kad je to točno bilo, moglo bi se čak i izračunati. Ako su to ljetno popodne, a bilo je popodne, naši tate bili s nama, morala je biti subota, nedjelja ili godišnji odmor. Moj tata je bio skladištar u Elektri i radio je od sedam do tri pa je svako popodne mogao biti sa mnom, ali Silvijev tata je bio trgovac pa je radio dvokratno, dakle morao je imati neradni dan. Na televiziji je bio tenis. Igrali su neki Borg i neki Nastase. Očito se radilo o finalu Wimbledona, prvoj nedjelji srpnja neke godine. Zato uglavnom otpada varijanta da je bio godišnji odmor, premda u to doba kad su se gradile kuće nismo išli na more, pa je opet mogao biti i godišnji. Ja sam navijao za Nastasea jer je imao ljepše ime, a Silvio za Borga jer je čuo, vjerojatno od svog tate koji je više pratio sport, da je on bolji. Lijepa imena su tada bila ona s više samoglasnika, ritmična, koja su podsjećala na brojalice i lako se pamtila.

Nisam znao pravila tenisa, a nije ni Silvio. Nije mi bilo jasno ni kako to oni na televizoru broje, 15, 30, pa 40 umjesto da bude 45, što bi bilo logično jer onda bi jedan bod zapravo vrijedio 15. Zašto je onda mali kraj, a nekad opet nije, kako kad, pa ponovo 15, 30, 40. Teniski meč je osim toga, čak i u Wimbledonu, trajao predugo za našu pažnju. Zato smo se Silvio i ja više igrali i zadirkivali. Naši tate su sigurno znali pravila, samo nam ih još nisu stigli objasniti, a možda ih nismo ni pitali. Gledali su tenis i usput pričali, inače ga ne bi gledali zajedno nego svatko sam. Sjećam se, jedan od njih je rekao:

— Znaš gledao sam kod Mire TV u boji i nije mi to ništa. Ništa mi se ne sviđa.

Miro je bio Miroslav, njihov prijatelj koji je u životu malo više uspio, ako to znači imati više novaca i biti jedan od prvih vlasnika televizora u boji u malom gradu.

— Ni meni. Boje su neprirodne i razlijevaju se — odgovorio je drugi. Barem jedno od toga bila je istina.

Kada sam prvi put, ne znam da li prije ili poslije tog finala Wimbledona, baš kod tog Mire gledao TV u boji, jednu od utakmica Jugoslavija — Španjolska, crvena boja španjolskih dresova stvarno se razlijevala. Na ekranu su se, posebno na krilima, jer onda se igralo preko krila, razlijevale crvene mrlje. Kada bi igrači stajali, slika je bila u redu, ali kada bi potrčali, razmazali bi se preko ekrana. A krila su najviše trčala i bila najbrža.

— Ovo još nisu dobro riješili — priznao je Miroslav, vlasnik jednog od prvih televizora u boji u malom gradu.

— Ma nema veze, sve je kao pravo. Bogati, to se tamo stvarno ovako sada događa — rekao je tada moj tata.

Borg i Nastase su igrali, Borg je vodio. Više sam se pravio nego što sam stvarno navijao za onog drugog, ali za nekog moraš navijati. Komentator je i dalje čudno brojio bodove, kao da ne zna brojati, a oni na krevetu su pričali.

— Od kad sam kod Mire vidio TV u boji, da ti pravo kažem, sasvim me je prošla volja da ga imam.

— Nije to ništa, taj televizor u boji, nije to ništa — rekli su jedan ili drugi, svejedno koji, obadva su znala i Miru i njegov TV u boji.

— Ma ne treba mi TV u boji, sad kad sam nabavio novi filter — rekao je Damir i pokazao rukom preko naših glava, prema ekranu. Na drveno lakirano kućište televizora selotejpom je bio pričvršćen četvrtasti komad prozirne zelenkaste plastične folije veličine ekrana. Borg je dobivao meč, a Nastase je imao ljepše ime.

— Ja sad otkad sam ga kupio samo stavim glavu ovako i vidim u boji — rekao je vlasnik novog, zelenog filtera, sagnuo se na stranu i naherio glavu. Tada je već taj tata bio djelomično ćelav pa je nosio frizuru poznatu kao posuđivanje. Sa zalisaka na tjeme. Posuđena kosa klonula je prema zemlji. Moj tata se isto sagnuo u stranu, samo s malo više muke jer je bio deblji, savinuo vrat i rekao:

— Pa da, i ja vidim u boji.

Još koji trenutak ostali su tako izvitopereni, glava uz glavu, samo što se nisu tjemenima dodirivali, i gledali u TV. Naši tate su, zahvaljujući novom filteru, vidjeli u boji. Nagnuo sam se, postavio glavu pod 90°, zapiljio se u ekran, kroz filter koji do tada nisam ni primjećivao. Mi smo na našem televizoru već imali filter, plavkast. Isto ga nisam primijećivao. Bijeli igrači na sivoj podlozi prebacivali su bijelu lopticu preko bijele mreže. Pokušao sam na drugu stranu, nagnuo se, iskrivio, čvrsto stisnuo oči pa ih otvorio, pričekao — ništa. Osim što je Borg pobijedio.

Kad sam došao kući, pitao sam tetu Evicu:

— Teta, vidim li ja u boji?

— Kako ne bi vidio, ludo dijete — rekla je teta Evica i razrogačila oči.

Pokunjen, otišao sam se igrati.

Kruno Lokotar