Filmska je kultura podcijenjena

Filmska je kultura podcijenjena

Bez sustavnog okupljanja ljudi koji su zainteresirani za neholivudski film, a njih je sve manje, neće se moći mnogo napraviti čekajući da se nekom distributeru omakne ili da u nekom paketu kupi europski film koji bi se mogao staviti u repertoar ovih nekoliko kina koja su ga spremna igrati

S Draganom Švacom, direktorom Zagreb filma, u sklopu kojega djeluje i Kinoteka, jedino zagrebačko kino specijalizirano za europski film, razgovarali smo o najaktualnijim pitanjima vezanim uz distribuciju i prikazivanje neholivudskoga filma u Hrvatskoj.

Kao predstavnik Kinoteke sudjelovali ste na godišnjem sastanku Europe Cinemas Network. Možete li nam nešto više reći o tom sastanku i o hrvatskom sudjelovanju u toj asocijaciji?

— Članstvo u mreži kinematografa zvanoj Europe Cinemas Network jedno je od prvih uključivanja Hrvatske u europske integracije, i to u program medija koji je, za razliku od Euroimagesa, u okviru Europske unije. Godine 1998, kada smo ušli u taj program, Hrvatska nije bila osobito popularna u europskim krugovima. Prijavili smo se za članstvo jer smo ispunjavali uvjet da više od pedeset posto repertoara bude europsko. Kako je Kinoteka ispunjavala taj uvjet, a mi s osamdeset posto europskog filma čak i znatno nadmašujemo postavljene uvjete, mi smo se ne vjerujući previše u uspjeh prijavili i poslali svoj program. Za nekoliko mjeseci, kad smo već i zaboravili na prijevu, dobili smo obavijest da će generalni direktor Europe Cinemas Networka Jean Claude Poirot doći u Zagreb da na licu mjesta vidi ono što smo predstavili. On je uistinu i došao u Kinoteku, a s njim smo razgovarali Ladislav Galeta i ja. Vidio je naše programe i tehničke uvjete i tako smo postali član mreže koja okuplja više od pet stotina kina s više od tisuću ekrana u svim europskim zemljama. Sve europske zemlje, ne samo one koje su članice ili su povezane s Europskom unijom, mogu biti uključene u mrežu, pa čak i sve zemlje članice bivšega Sovjetskog Saveza.

No, tu se javio i mali problem. Sve zemlje koje nisu članice Europske unije novčanu potporu za prikazivanje europskoga filma dobivaju posredovanjem francuskoga Ministarstva vanjskih poslova. Francuzi su najveći europski borci za promicanje europskih kulturnih vrijednosti, ne samo filmskih. Oni su u uvjete za dodjelu pomoći dodali i odredbu prema kojoj od europskoga filma na repertoaru dvadeset do trideset posto mora biti posvećeno francuskom filmu. To je uvedeno ove godine, pri čemu se javlja problem da na repertoaru ima malo francuskih filmova, što ne ovisi samo o nama kao prikazivaču, nego i o distributerima. Prošlo smo se polugodište izvukli jer smo imali i Chabrola i film Večera s idiotom, koji je i publika dobro prihvatila.

Od ostalih zanimljivosti sa skupštine mogu prenijeti iskustva iz drugih tranzicijskih zemalja: Češke, Poljske, Mađarske, Slovenije, BiH. U Sloveniji je jedna od dvorana u Cankarjevu domu specijalizirana za takve projekcije, u Sarajevu čak dva kina, od kojih je jedno Art Point Obala. Te dvorane ne samo da prikazuju europske filmove nego imaju i mogućnost tiskanja mjesečnih programa, pa sam iz njih vidio da raspolažu s više europskih filmova nego što mi možemo računati iz naše distribucije. U tim je zemljama i sustav poticanja i distribucije europskog filma na znatno višoj razini. U kontaktu s predstavnicima iz Češke saznao sam da osim pomoći koju dobivaju iz Europe, a u našem poslu nijedan iznos nije simboličan, daleko veći iznos pomoći za takvo filmsko prikazivanje dobivaju od lokalnih vlasti. Osim redovitih programa oni organiziraju programe za školsku i studentsku publiku s još nižim cijenama ulaznica, imaju redovitu nakladničku djelatnost, koja uključuje bogate programe s tekstovima o pojedinim filmovima, a imaju i filmske goste iz zemlje i inozemstva. Za razliku od nas njihov je program na višoj razni i nije samo obično filmsko prikazivanje, nego širenje filmske kulture.

Kakvo je vaše mišljenje o značenju i programima dvaju najvećih filmskih festivala, Pule i Motovuna, i njihovu utjecaju na filmski repertoar uopće?

— Krenuo bih od Motovuna jer se on s koncepcijom prikazivanja neholivudskog filma javio ranije. Pula se u tom kontekstu javila tek ove godine sa sličnim konceptom. Moram reći da je čudno da među nekoliko hrvatskih festivala nema boljih kontakata i dogovora o tome na koji se način profilirati. Na istoj lokaciji u kratkom razdoblju pojavljuju se dva festivala sa sličnim konceptom. Da stvar bude još gora, istodobno s Pulom održava se još jedan međunarodni filmski festival u Hrvatskoj, SeaDocs u Dubrovniku. Jednostavno, među tim našim festivalima ne postoji nikava koordinacija.

Motovun je prije tri godine krenuo s konceptom koji je obećavao i vrlo se brzo potvrdio u praksi jer ga je publika prihvatila. Javio se interes za filmove koji su u ovoj našoj kinematografiji bili već otpisani. Posljednjih desetak godina Hrvatska je, kad je u pitanju distribucija i prikazivanje, čista kolonija Hollywooda američkih majora i njihovih domaćih predstavnika. Mi smo uhvatili posljednji vlak da se taj interes koji se izgubio, a izgubio se zato što nije bilo mogućnosti da se ti filmovi vide, ipak na neki način vrati. Nakon toga vrlo se malen broj tih filmova pojavio u kinima. Između dobrih želja organizatora festivala i ovih nekoliko hrvatskih kinodvorana koje su još spremne prikazivati takve filmove, od Kinoteke do Zlatnih vrata u Splitu, nema dobre veze, odnosno distribucije. Devedeset posto tržišta drži šest velikih kompanija posredovanjem svojih hrvatskih distributera: a to su Continental, Kinematografi, Issa, Blitz i UCD. Mali distributeri kojih je prije desetak godina bilo jako mnogo danas su uglavnom nestali s tržišta. Distributeri neholivudskoga filma u još su težoj situaciji od njihovih prikazivača, jer dok ovih nekoliko dvorana može računati barem na neku financijsku pomoć, bilo izvana ili iz lokalnih sredina, iako je ona uglavnom simbolična i niska, distributer nema nikoga tko bi mu na neki način valorizirao rizik kupnje nekoga neholivudskog filma, osim kad je taj film pokazao dobre rezultate na stranom tržištu, pa mu je i cijena znatno viša. Katkada se događa još gluplja situacija: kad je neki europski film tržišno jak, otkupi ga neki američki major pa ga distribuira na engleskom, poput talijanskog filma Il postino. Tu se vidi da je cjelina kinematografije koja se jasno definira kao proizvodnja, distribucija i prikazivanje, u našoj zemlji posve nepovezana, nema zajedničkih napora i dogovora i sve se događa slučajno.

O Puli se mnogo govori u filmskim krugovima, i čak su i prije devedesete mnogi filmski djelatnici dovodili u pitanje smisao nacionalnog festivala u Areni zbog tehničkih uvjeta prikazivanja i ostaloga. No, tehnički ni Motovun nema bolje uvjete, čak su i lošiji, od smještaja gostiju do projekcije na trgu gdje je relativno velika buka i galama. No, u organizacijskom i konceptualnom smislu Motovun se profilirao i oni dobro rade svoj posao. Na kraju krajeva, festival čine i gosti, a odaziv publike znatno je bolji u Motovunu nego u Puli. Ono što bi Motovun sada trebao napraviti jest napor da se veći dio njegovih filmova nađe na filmskom repertoaru. Filmski festival ne služi samo da se ljudi skupe i vide, nego i da se i veći broj tih filmova učini dostupnim široj filmskoj publici. Te je filmske publike inače sve manje iz godine u godinu, što je rezultat niza problema koji se pojavljuju još od osamostaljenja Hrvatske, a ovih godina još su se više zaoštrili. Kada smo 1987. preuzeli dvoranu Kinoteke, bilježili smo i do sto pedeset tisuća gledalaca godišnje. Tada smo bili usmjereni na klasiku, no da se i sada vratimo na klasiku, to se ne bi dogodilo. Prvih šest mjeseci ove godine zabilježili smo desetak tisuća gledatelja, što znači da ćemo ove godine imati dvadesetak tisuća posljetitelja, što je kastrofalan rezultat. Napominjem da smo u tom polugodištu imali i ciklus iranskoga filma, koji je po današnjim mjerilima sam vrh svjetskog filma, imali smo tjedan velškog filma, u okviru mjeseca Walesa u Zagrebu, imali smo ciklus Jiűija Menzela uz gostovanje redatelja, prikazali smo Chabrola i češke Dugmetare. Bez sustavnog okupljanja ljudi koji su zainteresirani za neholivudski film, a njih je sve manje, neće se moći mnogo napraviti čekajući da se nekom distributeru omakne ili da u nekom paketu kupi europski film koji bi se mogao staviti u repertoar ovih nekoliko kina koja su ga spremna igrati.

Koji su najveći problemi Kinotekine dvorane? Kakva vam je pomoć najpotrebnija i odakle je očekujete?

— Zagreb film je do Kinoteke došao 1996, kada je Filmoteka 16 pripojena Zagreb filmu i kada je formirano poduzeće koje je osim prozvodnje filmova od Filmoteke naslijedilo i neke posve kulturološke programe, bilo da je riječ o prikazivanju filmova u Kinoteci, bilo o obrazovnoj Filmoteci, videokasetama namijenjenim školama kao nastavnim sredstvima u okviru nastave različitih predmeta. Već samo spajanje producentske kuće s kućom čija je osnovna zadaća bilo širenje filmske kulture i koju je financirao Grad bilo je dosta neprirodno. Ono što je u cijeloj priči najtragičnije jest da je Zagreb film u gradu po programu postao nešto kao ustanova za film i filmsku kulturu, ali je registriran kao trgovačko društvo poput ZET-a, Čistoće ili Velesajma. Iz te činjenice dolazi do niza negativnih reperkusija za te programe i sam Zagreb film. Navest ću samo jedan primjer. Dvorana Kinoteke ima jako lošu projekcijsku tehniku. Riječ je o istočnoeuropskim, poljskim projektorima, koji su danas, kad se razvijaju digitalni projektori, uistinu muzejska vrijednost. Isto tako, u dvorani Kinoteke, koliko god je ona dobro održavana, grijanje i kotlovnica u takvu su stanju da to postaje opasno za posjetitelje. Rigoroznija inspekcija zabranila bi nam rad, no iz formalnih razloga, zbog toga što je Zagreb film trgovačko društvo, a ne ustanova u kulturi, mi nikad od grada ne možemo dobiti novac za investicije u svrhu poboljšanja uvjeta prikazivanja i boravka u tom prostoru. Iz formalnih razloga netko tko se bavi filmskom kulturom, a nije ustanova, ne može dobiti ono što može dobiti svako kazalište, svaki muzej, svaka galerija. S druge strane, Zagreb film, koji je u produkciji usmjeren na umjetnički, autorski film ne može svoju minimalnu dobit ulagati u filmsku kulturu, koja bi trebala biti javni interes.

Cijelu bih priču potkrijepio jednim činjeničnim podatkom. Grad Zagreb je u 2001. godini za javne potrebe u kulturi imao u proračunu 282 milijuna kuna. Kada se gleda kako je taj novac podijeljen po raznim djelatnostima, film i video dobivaju 2,5 milijuna kuna, što je manje od jedan posto novca namijenjena kulturi, točinije 0,88%. S obzirom na tako malen udio, filmska kultura u Zagrebu još i dobro funkcionira. Taj dio dijele Zagreb film, Hrvatski filmski savez, Multimedijalni centar SC-a i Kino klub Zagreb. Nitko u gradskoj upravi nije na plaći da se bavi samo filmskom kulturom. Nema nikakvih investicija. Može se eventualno dogoditi da neki centar za kulturu dobije sredstva da poboljša svoje projekcijske uvjete, no iz centara za kulturu filmovi su uglavnom nestajali. S tim novcem ne možemo osigurati dignitet filmske umjetnosti u ovom gradu, kao što je to u drugim sretnijim i bogatijim zemljama, ali nešto je nužno napraviti da se situacija promijeni.

Upravo u tom smislu pokrenute su dvije inicijative: pokretanje Instituta za film i osnivanje Filmskog kulturnog centra...

— Filmski centar je uvijek u svim zemljama ustanova na razini grada. Dosta sam proučavao situaciju u zapadnim zemljama. U Njemačkoj to zovu komunalnim kinima. To je čitava mreža kina koju gradovi sufinanciraju i na taj način grade mrežu kina koja djeluju paralelno uz ona koja su tržišno orijentirana i koja će uvijek biti pod dominantno holivudskim utjecajem. Veći njemački gradovi imaju i po nekoliko komunalnih kina u kojima se prikazuje nacionalni film, nezavisni film i neholivudski film. Ne želim otpisivati holivudske filmove, ali oni imaju tako dobro organiziran sustav prikazivanja da im ne treba pomoć. Mora se stvoriti alternativna mreža i države to rješavaju na različite načine. U Njemačkoj su neka kina gradovi zadržali u vlasništvu. To se osobito zaoštrava u situaciji kad multipleksi odnose najveći dio publike u svim zemljama u kojima su se pojavili. Upravo sam u Parizu doznao da će neke kinodvorane grad subvencionirati da se ne bi zatvorile jer jednostavno nemaju šanse čak ni s komercijalnim programom opstati u konkurenciji s multipleksima. U Europi postoji iznijansiran odnos prema filmskom prikazivanju. Kina se tretiraju kao baština. Pariška kina koja rade stotinu godina neće se zatvoriti samo zato što ne donose dobit.

Kad pogledamo situaciju u Hrvatskoj, ne samo da se nitko ne brine hoće li kina u središtu opstati, nego je mala briga i o kinima koja su odlučila za neholivudski film. Kinoteka dobiva tristo tisuća kuna godišnje od Grada i sto deset tisuća kuna iz Francuske. To je zajedno s prihodima od ulaznica nedovoljno da se pokriju troškovi prikazivanja ovakva programa. Tako nećemo moći nastaviti.

Filmski centar mora biti kinematograf, ali i ekipa stručnjaka koja će osmišljavati kinoprikazivačku djelatnost, što će publici omogućiti ne samo da vidi neholivudske igrane filmove nego i niz dokumentarnih i animiranih programa, susrete s autorima, radionice... Danas postoje i sustavi nekomercijalne distribucije, poput posuđivanja jedne kopije na godinu dana, suradnja sa sličnim filmskim centrima u susjedstvu i brojne druge mogućnosti da se osmisli stalna djelatnost. Međutim, moramo odmah zaboraviti da bi se takav projekt pokrivao iz prodanih ulaznica. To nikada i nigdje nije funkcioniralo. Čak ni onima koji rade s američkim filmom nakon što vlasnicima prava plate lavovski dio ne ostaje previše.

Koje je vaše stajalište o osnivanju Instituta za film?

— Tu se već dulje vremena sukobljavaju koncepcije Ministarstva kulture i članova Društva hrvatskih filmskih redatelja. Treba li ga osnovati ili ne, treba li on biti produkcijski centar ili znanstvena ustanova, što je zapravo institut... Mislim da bi u trenutnoj situaciji trebalo prestati razgovarati o Institutu i napraviti znatno logičniji potez: osnovati tijelo pri Ministarstvu kulture, moglo bi se zvati primjerice Nacionalni filmski centar, koje bi usklađivalo sva filmska događanja, od produkcije do festivala, od plasiranja filmova u inozemstvo do prihvaćanja inozemnih gostiju. Taj centar obavljao bi sve poslove kojima se danas nitko sustavno ne bavi. Moram vam reći da Ministarstvo kulture ima stalno zaposlenu samo jednu osobu koja se bavi filmom, savjetnika za film. To je nelogično. Zato nam se događa da nema koordinacije, da se festivali odvijaju u isto vrijeme, da netko dobije previše, a netko premalo. Mislim da bi takvo tijelo bilo znatno učinkovitije od bilo koje nevladine udruge.

Marijana Lisjak