Devet pitanja i odgovora o glumi

Međunarodni simpozij na Sterijinu pozorju, Novi Sad, 1979.

Tko ste vi, glumac-ličnost, poslije svih odigranih uloga?

— Glumac postaje ličnost zato što je Netko na sceni, a Netko na sceni može biti ako nešto od glumčeve ličnosti uđe u njegovu ulogu. Tako se ličnost i gluma isprepleću. To više, jer i ličnost je neka vrsta društvene glume (persona — maska). Na taj način gluma postaje dvostruka: gluma glume. Ali gluma se otvara i dublje ukoliko se iza glumčeve ličnosti otkriva nešto osobno. Svijest o toj višestrukoj glumi, čini mi se, pripada u dio moje glumačke osobnosti. Do koje mjere u toj čudnoj »alkemiji« uloga, partnera, ličnosti, osobnosti, publike i kazališne forme otkrivam svoje ja, da bih vam odgovorio na pitanje tko sam nakon svih odigranih uloga — zaista ne znam. Definicija me ne zanima. Zanima me konkretno glumačko ispitivanje svega toga, bez odgovora.

Što je sjaj, a što bijeda posla kojim se bavite?

— Ta balzakovska sintagma zavodnički glumca približava kurtizani. Prodaje li glumac svoju blistavu darovitost? Ili je prostituira? Gluma, upravo zato što je toliko stopljena s ličnošću-bezličnošću glumca, otvara mogućnost podilaženja, korumpiranja, ponižavanja, prostituiranja. Za različite svrhe zabavljačke, ideološke, pomodne, glamurozne. Imamo na masovnom tržištu rasprodaju smijeha i aplauzometre na koje glumac veselo dašće i maše svojim glumačkim repom. Imamo beživotne akademije u fraku. Imamo kupoprodaju mode na estetskom tržištu. »Vi ste platili i ja vam dugujem sebe«, piše Balzacova Estera svome baronu bankaru.

Kako održavate svoju glumačku kondiciju — duhovnu i fizičku?

— Moja glumačka kondicija — to je nagodba sa samim sobom: igra i rad. Glumački napor i rad koji pokušavam pretvoriti u igru da me ne bi zaskočila rutina koja se podmuklo stalno šulja iza mojih glumačkih leđa.

Prijeti li iskustvo emotivnim starenjem? Što činite kako biste sačuvali spontanost i svježinu mladosti i pored iskustva?

— Iskustvo je svijest o subjektivnoj životnoj (glumačkoj) praksi, ali i neposredno doživljavanje, ono što je neposredno doživljeno (od grčkog empeiria). Ono je prema tome dvostruko, paradoksalno: i zasićuje emocije i ponovno ih oživljuje. Sva moja glumačka mudrost u tome je da se branim od životne, glumačke zasićenosti iskustvom i da provociram u sebi novo iskustvo.

Ako je gluma profesija koja više od ostalih troši i iskušava stabilnost ličnosti, kako ste svladavali krize? Jeste li često posuđivali svoj privatni život glumi i glumu životu? Vidite li tu uopće jasnu demarkacijsku liniju?

— Gluma u meni izaziva napetost između vjere u sebe i sumnje. Kriza se u mome radu rađa iz sumnje. Povjerenje u sebe nekada se svjesno povlači da bi me sumnja uznemirila. To je mala lukava igra. A katkad je nabijena rušilačkim nagonom, kako to točno zapaža Violić, u čijim sam mnogim režijama igrao: »Duboka sumnja u sebe i u svoje djelo izbija sada u bjesomučnom, očajničkom vidu. Neka se sruši i propada sve što nije istinito, jer ništa nije vrijedno tako da bismo to morali spašavati pod svaku cijenu (Božidar Violić Cvrčak i mrav). Tako iskušavam sebe, svoje uloge i stabilnost svoje ličnosti. Već to što dajem svoje tijelo glumačkoj igri ulažem privatnost u svoju glumu. Na različite načine: transformacija, naznaka transformacije, klaunovska transformacija, potenciranje sposbnosti, privatnosti, ironična distanca. Ne podnosim zlouporabu privatnosti kada se Narcis nagne nad svoju privatnost. Kao što postoje granične situacije u drami, moraju postojati granične situacije između glume i privatnosti, inače bismo svoju privatnu beznačajnost prodali za Hamleta.

Možete li reći što vam znači u radu Autor? Redatelj? Kritičar?

— Autorov dramski tekst i njegovo potencijalno kazalište doživljavam kao svijet mogućnosti, a ne kao završeno konačno djelo koje glumac i redatelj ilustriraju ili jednostavno uprizoruju. Režiser je suautor predstave. Glumac je suautor dramskog lika i sudionik predstave. Režisera doživljavam fizički, za razliku od autora i kritičara. Režiser-kontekstualni čitač drame, konceptualist, animator, zavodnik, potencijalni gledatelj i neostvareni glumac, čas sjena glumca, čas njegov kritičar, prevrtljiv i nametljiv kao nametnik, sad druželjubiv, prijatelj glumca, čas ga voli, čas mrzi, čas režira sama sebe — u osobama brojnih režisera s kojima sam radio, izaziva u meni cijelu skalu potisnutih emocija i potrebu da pročitam toga kontekstualnog čitača, koji nastoji biti autor predstave. Slova ulaze u krv — kaže Servantes. I režiser bi često htio ući u krv glumca. Osobno se čuvam kad je režiser doslovan. Kritičar kao interpretator predstave, analitičar, zanimljiv mi je, za razliku od kritičara suca. Volio bih kada bi pametan, senzibilan kritičar sudjelovao u radu predstave.

Što biste mogli reći o publici za koju radite? Možete li definirati njezine osobine i zahtjeve, znate li uvijek za koga glumite?

— Naša kazališta uglavnom nemaju svoju publiku, kao što ni ne profilirana publika nema svoja kazališta. Postoji, rekao bih, publika uopće, teško mi je prepoznati njezinu fizionomiju, kao što ni kazališta nemaju svoju profiliranu fizionomiju. Imamo kazališta lakih žanrova i njihovu publiku, čija je deviza: »Drame imamo dosta u životu, mozak na pašu, želimo se nasmijati« (kao da je mozak-govedo). Ako u ovom trenutku nemamo profiliranih, osmišljenih kazališta, kao svojevremeno Zagrebačko dramsko i ITD, imamo pojedinih slučajnih predstava. U mnogim predstavama ne znam za koju publiku igram, za razliku od, recimo Queneauovih Stilskih vježbi, koje već desetak godina igram za mladu, studentsku publiku. Bit će da ih ludizam i klišeji jezika u predstavi pogađaju i suočavaju s ludizmom njihove mladosti i njihovim budućim klišejima, kojima se sada smiju.

Jeste li koristili svoj utjecaj u društvu i u koje svrhe? Kakav je socijalni status i ljudska sudbina glumca u vašoj sredini?

— Sudjelovao sam u radu institucija u kojima se rješavaju pitanja kazališta i kulture (Kazališni odbor, Republička samoupravna interesna zajednica) bez rezultata. Nekoliko puta govorio sam protiv vulgariziranih ekonomističkih kriterija u kazalištu, protiv politike brojaka u kazalištu, vulgariziranja samoupravljanja, mehaničkih modela, ali bez ikakva utjecaja. Birokrati i menedžeri samoupravljanja daleko su utjecajniji. Oni bi sva kazališta pretvorili u servise za masovne kulturne usluge, glumce u njihove servisere, davaoce usluga, a publiku u korisnike usluga. Kazalište je danas na rubu društvenog značenja, te je prema tome i glumac društveno nevažan. Društveno značenje premješteno je iz ideologije u masovnu kulturu — kulturnu potrošnju masovnih potrošača masovne potrošačke kulture. Njezin reprezentativni i najbogatiji predstavnik je Televizija — elektronski Foma Fomić, kako bi to rekao Ranko Marinković ili guma za žvakanje za oči, usisivač masa — koja je i glumca usisala u sebe.

Možete li skicirati jednu futurističku pretpostavku sudbine glumca u epohi masovnih komunikacija?

— Već živimo u epohi masovnih komunikacija. One će se i dalje razvijati, umnožavati, kanalizirati, kao novi i novi televizijski kanali. Prema tome futurističnog glumca možemo nazrijeti iz sadašnjosti. Bit će to glumac u trku, poput Marinettijeve ode Automobil u trku. Bit će to čovjek glumac pomnožen sa samim sobom i autobrzinom. Multiplicirani glumac. Jedan glas bit će mu na prvom televizijskom kanalu, treća noga na petom, sedma glava na desetom, osma narezana usta na trideset šestom kanalu, deveta ruka i deseto kopito na bijelom području Centra za kulturu općine Trnje (ili kraće bepocekuoturu), petnaesta glava i zadnji blatobran na sjednici SIZ-a, šesnaesto rame i mitraljez u domaćem filmu, osmo truplo u kazalištu.

Ne upuštajući se u dalja predviđanja kao reakcija pojavit će se potreba za antifuturističkim glumcem. Na koji će se način demultiplicirati glumac-čovjek, bit će teško rješiv medicinski problem.