Cjeloviti minores

Cjeloviti minores

Zbornik o Pavlu Posiloviću, Šibenik-Zagreb, Gradska knjižnica »Juraj Šižgorić«; Hrvatski studiji, 2001.

Samo pola godine nakon održavanja simpozija i okupivši izlaganja svih sudionika (čak i jedno više!), što je za naše prilike prilično neuobičajeno, izašao je zbornik radova sa znanstvenog skupa o franjevcu Pavlu Posiloviću koji je održan u Skradinu u listopadu 2000. U izdanju Gradske knjižnice »Juraj Šižgorić« iz Šibenika i Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te pod uredništvom Pavla Knezovića, Marinka Šiška i Milivoja Zenića, na dvjesto šezdeset i jednoj stranici podrobno je prikazano djelovanje skradinskoga biskupa i književnika sedamnaestog stoljeća Pavla Posilovića, ali i prilike u šibensko-skradinskom kraju toga razdoblja. Do sada o Posiloviću nije bilo mnogo pisano: jedini važniji prikaz njegova života i stvaralaštva dao je Petar Kolendić početkom dvadesetog stoljeća. Zbornik obuhvaća radove eminentnih stručnjaka s područja filologije, teologije i povijesti i daje nove podatke o Posilovićevu životu, a uz to stavlja Posilovića u povijesni kontekst koji, dakako, nije nepoznat, ali je u svakom slučaju prikazan s novoga stajališta. Prvi dio zbornika donosi radove o ulozi Pavla Posilovića u književnosti tog razdoblja, o književnom žanru kojem pripadaju njegova djela, o jezičnim karakteristikama njegovih djela, te o piscima i tekstovima koje je direktno prevodio, preuzimao ili prerađivao u stvaranju svojih djela, ali isto tako i o piscima koji su mu bili uzorom u stvaranju. Drugi dio zbornika obuhvaća nekoliko radova koji se odnose na opće prilike u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na Dalmaciju i Skradin u to doba, te na biskupsko djelovanje Pavla Posilovića.

Težak jezik

Radoslav Katičić u svojem je radu osvijetlio doba u koje je djelovao Posilović, nazvavši to razdoblje — »vrijeme tihih pregalaca«. Prema Katičićevim riječima Posilović svojim crkvenim, a još više književnim radom, obnavlja i jača vjerski život na hrvatskim prostorima pod Turcima u doba katoličke obnove. Svojim djelima Naslađenje duhovno i Cviet od kriposti (koja su kompilacije, prijevodi i prerade, kako kaže sam Posilović), Posilović je utemeljitelj hrvatske barokne propovijedi i stoga nezaobilazan u svakom pregledu književnosti. Djela su pisana bosančicom; činjenica da je nama danas jezik Posilovićevih djela prilično težak, posljedica je toga što je u književnom iskazu prevladala struja Bartola Kašića, Posilovićeva suvremenika.

Klasični filolog Pavao Knezović detaljno je proučio već spomenuto Posilovićevo djelo Cviet od kriposti, istražujući najprije je li ono prijevod ili prerada talijanskoga djela Fiore di virtů, moralno-didaktičkog zbornika koji potječe još iz 13. stoljeća. Zatim se autor dotiče odnosa Posilovićeva djela prema hrvatskoj srednjovjekovnoj tradiciji toga žanra, da bi kao glavni cilj rada dao uvid u Posilovićev način preuzimanja maksima grčkih i rimskih pisaca. Zaista je zanimljivo i, kako sam autor ističe, gotovo nevjerojatno, na koji su način izreke npr. grčkih filozofa, Platona ili Sokrata, došle do nas: s grčkog su prevedene na arapski, zatim na španjolski, pa latinski, talijanski i tek tada na hrvatski. Na kraju rada Knezović daje popis svih izreka koje se nalaze u Posilovićevu Cvietu, a poredane su po abecednom redu autora s označenim mjestima iz Cvieta.

Presjek i prosjek

U zbornik je uvršten i rad Darije Gabrić-Bagarić, koji jedini nije bio izložen na skupu, a govori o obilježjima Posilovićeva jezika i napisan je posebno za ovaj zbornik. Iscrpno obrađujući fonološke i morfološke odlike, a zatim i leksik i sintaksu Posilovićeva jezika, autorica zaključuje da je Posilovićev jezik svojevrstan presjek i prosjek izraza bosanskih franjevaca 17. stoljeća, a isto tako dokazuje da su na Posilovića ponajviše utjecali Ivan Bandulavić i Matija Divković.

Sljedeći autor, Alojz Jembrih, govori o popularnosti tzv. poticajno-pobudne literature i pokazuje da Posilovićevo djelo Cviet nije osamljeno u franjevačkoj duhovno-vjerskoj literaturi, te to potkrjepljuje glagoljskim tekstom iz 15. stoljeća Cvet vsake mudrosti. Jembrih na kraju paralelno donosi odabrane dijelove iz oba djela, pokazujući na njima jezične, sintaktičke, leksičke i stilističke odlike jednog i drugog prijevoda.

Franjo Emanuel Hoško opisuje crkvene prilike u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj za vrijeme turske vladavine. U tom je nemirnom razdoblju, punom osobnih sukoba, i Pavao Posilović nosio naslov skradinskog biskupa (1642-1655), ali je od 1648. do 1650. upravljao crkvenim područjem u Slavoniji. Njegova je zadaća bila unijeti mir u franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, gdje je od 1637. postojao sukob između njezinih slavonskih i bosanskih članova. Umro je kao duvanjski biskup i upravitelj skradinske biskupije.

Skradin-Venecija-Padova

Lovorka Čoralić govori o državnim i političkim vezama Skradina i Mletaka kroz povijest, te, što je posebno vrijedno, na osnovi proučavanja izvorne građe iz mletačkih arhiva zorno predočava različite vidove života hrvatske zajednice u Mlecima. Važnu ulogu u uspostavljanju kontakata imale su osobe vezane uz crkvu (poput Pavla Posilovića), a one su svoja djela tiskale kod mletačkih tiskara. Skradin je, kako saznajemo, bio kulturnim vezama povezan i s Padovom, gdje su se školovali brojni Skradinjani.

Damir Karbić istražuje povezanost franjevaca i velikaškog roda Šubića u srednjem vijeku u Hrvatskoj i Dalmaciji. Proučavanje osnutka franjevačkih samostana na području Bribira i Skradina te proučavanje odnosa Šubića prema tim franjevcima od velike je važnosti — prema autorovim riječima — za razumijevanje cjelokupnog utjecaja roda Šubića na razvoj franjevaca.

Na kraju zbornika Pavao Knezović donosi kratak životopis Pavla Posilovića, u kojem se nalaze svi dosad dostupni podaci o skradinskom biskupu, prvi put skupljeni na jednom mjestu. Marinko Šišak navodi sva izdanja obaju djela Pavla Posilovića i popis literature o Pavlu Posiloviću, a Ivica Sušić daje kratku kroniku znanstvenoga skupa. U dodatku, koji je to samo imenom, a ne i sadržajem, nalazi se prvi put transliteriran Posilovićev Cviet od kriposti. To je, prema izdanju bosančicom iz 1701, u latiničko pismo prenio Pavao Knezović, najzastupljeniji autor u ovom zborniku. Knjizi je pridodano, radi lakšeg snalaženja, i kazalo osobnih imena.

I za one koji možda dvoje o potrebi za održavanjem skupova o osobama koje, nedvojbeno, pripadaju među minores, poslužimo se riječima Radoslava Katičića: »Ne možemo si stoga dopustiti da predamo zaboravu one tihe pregaoce koji su pisanom riječi predavali duhovne i kulturne vrijednosti, pučki jezik odmjeravali o izražajne zahtjeve svojega doba i tako polagali temelje današnjem našem standardnom jeziku. Moramo ih pamtiti i poznavati. U kulturi i književnom jeziku novoga doba tu je početak današnje hrvatske cjelovitosti.«

Tamara Tvrtković