Čarobnjakova sobica

Ovih dana umro je u 91. godini doajen hrvatskog lutkarstva Željan Markovina, kreator, tehnolog i graditelj lutaka. Bio je jedan od pionira lutkarstva u nas, a njegov je prinos toj specifičnoj grani kazališne umjetnosti neprocjenjiv i još uvijek nedovoljno vrednovan. Za barba Željana, preko čije smo supruge bili u rodbinskoj vezi, vežu me mnoge uspomene iz ranog djetinjstva.

Paradoksalno je da sam, zahvaljujući njemu, prije upoznao lutke od lutkarskog kazališta. Prve lutke u životu vidio sam u njegovu stanu. U tom stanu bila je tijesna sobica u kojoj je, kad god smo dolazili u posjet, stolovao barba Željan, za šivaćim strojem kao prijestoljem. Premda je iznutra vonjalo po ljepilu, kaširanom papiru, bojama i laku, ta me sobica magnetski privlačila čudnom tajnom bića kojima je bila pretrpana.

Oprezno bih se naluknjivao kroz vrata sobice u koju se u početku nisam usuđivao ući. Bića koja su ležala i visjela posvud bila su tako fantastično izmaštana da mi je barba Željan bio nalik čarobnjaku koji stvara neki usporedni svijet bajke, osobito kada bi mi pokazao neke i meni poznate likove. A tek kada je uzeo u ruke lutku, pokrenuo je i oživio! Tada se u meni začelo čudo lutke koje još do danas živi djetinje u meni. Barba Željan je za svoje sinove i njihove prijatelje sagradio i malo sobno kazalište lutaka, u kojem je za nas prikazivao kojekakve igre i čarolije, otkrivajući mi maštoviti izvor iluzije.

Markovina je bio samouk. S lutkama se susreo u rodnome Opuzenu, pronašavši neki češki priručnik o gradnji lutaka. Po njemu je počeo graditi svoje prve lutke i priređivati predstave s njima. Bio je tada, a i danas, rijetki kompletni lutkar u nas, koji je u kazalištu lutaka mogao biti sve, od tvorca lutaka do njihova animatora, dajući im i obličje i dušu.

Markovinina svestranost bila je sazdana na beskrajnoj zaljubljenosti u lutku. Sam je osnovao nekoliko lutkarskih družina, posljednju čak u visokim godinama, u staračkom domu. Najdulje je bio vezan uz Zagrebačko kazalište lutaka, kojemu je dao najbolje godine svoga rada i djela. U oblikovanju lutaka razvio je specifični, prepoznatljivi stil, a o kvaliteti njegova likovnog izraza svjedoči podatak da su neka njegova ostvarenja pohranjena u čuvenom Muzeju lutaka Obrascova u Moskvi.

Markovina je bio neumoran i strastveni lutkar. Odazivao se na svačiji poziv na suradnju i pomoć. Njegov zanos bio je vrlo važan za povijest našeg lutkarstva pedesetih godina, kada se stvorila i danas postojeća mreža profesionalnih lutkarskih kazališta (neka su, nažalost, u međuvremenu zgasnula). Njegova pomoć bila je vrlo važna, katkada i presudna. »Svi smo mi izašli iz Markovininih lutaka«, rekao je jedan naš poznati redatelj, namjenjujući mu u hrvatskom lutkarstvu s pravom mjesto koje je Gogolj imao u ruskoj književnosti.

Ljubav prema lutkarstvu vodila ga je posvuda. Stoga nije čudan podatak da se, zajedno s Božom Kukoljom, otputio u Siriju i tamo utemeljio prvo kazalište lutaka. Unatoč tome što je zbog visokih godina dugo bio povučen iz javnosti, hrvatski ga lutkari nisu zaboravili — proglasili su ga jednim od prvih počasnih članova svojeg centra, UNIMA-e.

Sa Željanom Markovinom otišlo je u povijest jedno veliko i posebno ime hrvatskog lutkarstva. A čudni stanovnici čarobnjakove sobice isparili su već davno u snove i dim.