Bez pravog razloga

Bez pravog razloga

Festivali iznenađuju pokušajem razvoja Šovagovićeva dramskog pisma

Završni dio (?) Šovagovićeve trilogije, kojom je splitski HNK započeo dugi marš po domaćoj kazališnoj zbilji, premijerno je prikazan kao prva dramska premijera ovogodišnjeg Splitskog ljeta — na teretnom kolodvoru. Gledatelji naviknuti na redateljski izraz Paola Magellija, zaslužna i za uprizorenje prva dva teksta zagrebačkog glumca, Ciglu i Ptičice, očekivali su upravo ono što su i dobili — beton i sviće ranžirnoga kolodvora pod vedrim nebom uz predstavu koju polovica publike neće voljeti, a ostalima se baš i neće svidjeti, što uglavnom i ništa ne znači.

U prva je svoja dva uprizorena teksta Filip Šovagović pokušavao progovoriti o domaćoj zbilji na neprilagođen način, uvodeći na velika vrata specifične stilizacije i estetizacije šarolikih uzora u domaće dramsko pismo. Predgrađe i zatvor bili su ambijentalne metafore, u kojima su dramski tekst i njegova radnja nalazili svoje specifične poveznice. Za treći dio, predstavu koja je u program Splitskog ljeta po inerciji ušla pod radnim naslovom Festivali, taj je prostor potpuno realno pronađen na kolodvoru, točnije u — po Hansu Georgu Shafferu scenskom izvođenju prilagođenim — teretnim vagonima.

Susreti i rastanci

Kolodvor je mjesto susreta i rastanka, mitsko i realno podjednako, i zapravo jedan od totema modernosti, koji spaja i najviše i najniže u društvenoj hijerarhiji. U Šovagovićevu tekstu slično su mjesto kazališni festivali, na koje glumci, redatelji, glazbenici i propali pjesnici dolaze, iako bez prevelike potrebe osim onih nekoliko primarnih — dakle love i seksa. Krasnaja strela je linija Moskva — Split via Zagreb, kojim dolazi ekscentrična redateljska zvijezda Karnišovas (Milan Pleština) i glumačka legenda Branko Beara (Ranko Zidarić), da bi ih u Splitu na festivalu dočekala ravnateljica manifestacije Amina Rizvanomeralajbegović (Nives Ivanković). Plavuša koja svim umjetnicima okupljenim na festivalu održi prigodni govor o krivulji gluposti i primitivizma te o moralnoj obavezi umjetnika da od zaborava spase ljepotu stvarnosti, iako bez odgovarajućih šprahfelera, otkriva i svoj realni original. Nije teško ni pročitati karikaturu u Beari, ostarjeloj legendi koja na sve probleme odgovara rečenicom »Ja sam najbolji, jebote«, ulozi u kojoj se Ranko Zidarić izvrsno snašao. Manje su upadljivi Goran Navojec kao njegov smireniji sin i glazbenička verzija Švejka u izvedbi Milivoja Beadera. Dramske, ali ne i glumačke vrhunce predstave odigrali su Trpimir Jurkić i Nikola Ivošević, dok ih je nakratko objedinila samo Snježana Sinovčić-Šiškov.

Kvaziruska atmosfera

No, Šovagovićeva igra s imenima, kao i situacijama prepoznatljivim boljim poznavateljima scene iza scene domaćeg kazališta, u službi su prikazivanja, a ne ogovaranja. Festivali stoga prije iznenađuju pokušajem razvoja Šovagovićeva dramskog pisma. Naime, umjesto ispucavanja slika prepoznatljivih u mnogo grubljem, gorem i nažalost realnijem izdanju, koje su uglavnom arbitrarno povezane u cjelinu komada, ova predstava pokazuje želju za uobičajenijim dramskim tijekom. Kronološki spojevi, zajedničke priče koje nestaju i ponovno se pojavljuju, vjerojatno su dobrim dijelom i rezultat dramaturškog rada Željke Udovičić, koje je onda redatelj bez pravog razloga pokušao osvježiti scenama zajedničkog tuširanja, glumljena silovanja i histeričnih ispada umišljenih zvijezda.

Kvazirusku atmosferu dobrog dijela predstave naglašava lik redatelja Karnišovasa, kojeg preigrava inače izvrstan, pa i ovdje vrlo dobar Milan Pleština, jedan od najvažnijih glumaca splitskoga HNK. Njegove replike na ruskom spajaju još nekoliko konstanti Magellijevih predstava: korištenje prepoznatljivih stihova s lagera svjetske književnosti, njihovo uglazbljivanje Ljupča Konstantinovog i izvođenje uživo. Poetska potka ovoga je puta Jesenjin, čije Doviđenja, prijatelju, doviđenja završava u nadopuni da će do urečena sastanka ipak doći, ali i pitanjem o njegovoj svrsi. Isto bi se moglo reći i o »Festivalima«, gdje se navodnici mogu, već prema afinitetima, i izbaciti.

Igor Ružić